– Svijet je malen, brate moj. Jako malen. On će biti naš budući
donator. Iz Grabovnice je.
– ... i u ponedjeljak je pokopao ženu i kćer. Ma jel’ to taj? – na-
dovezao se Ivan.
– Upravo taj! – suputnik se nije prestajao smijati.
– Što mi to nisi odmah rekao? Mogli smo ga već posjetiti. Hoćemo
li se vratiti i izraziti mu sućut? – poče se i Neznanović smijati.
– Ne. On će sam doći k nama. I to za koji dan! – izlazeći iz kola
reče Ivanov prijatelj.
– Kad ga krenemo isisavati i cijediti, svi oko njega će misliti da se
suši od tuge za ženom i kćerkom – Neznanović je zalupio vratima
auta, a preko očnih duplji su mu se na tren navukle guste sjene.
Zbijajući šale na račun svog budućeg donatora, prošli su pokraj
portira i ušli u dvorište. Poigrali su se sa njemačkim ovčarima, i za-
putili stazom od izbrušenog mramora ka vili. Glavni ih je čekao na
katu, u svojoj radnoj sobi. Dok su se Neznanović i njegov masonski
brat uspinjali stepenicama, on je otvorio zamašnu crnu bilježnicu.
Znao je što treba upisati.
Na prvoj slobodnoj stranici, nalivperom je napisao nadnevak, te
naslov: Donator 369 – Stanko Fortuna.
O autorici: Rođena 1975. u Zagrebu, gdje i živi. Piše od skora.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
66