Snježana Prlić TU NI BOG NE POMAŽE
Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u selima moslavačkog kraja su mahom bili sami starci, žene i djeca. Držali su stoku, oranice i vrtove na svojim plećima, jer muževi su u gradovima radili za plaću kao najamnici građevinskih poduzeća. Oni nisu noći provodili u svojim krevetima, uz vlastite supruge, željne njihovih čvrstih ruku i šuškanja na slamnjačama pod masivnim pernatim poplunima, već su spavali u radničkim barakama. Ti su ljudi zarad novca trpili odvojenost od obitelji, što im se u konačnici isplatilo. Skoro svako domaćinstvo je dobilo moderne električne kućanske aparate. Unatoč svemu tome, u malom selu Grabovnici se možda baš zbog izbivanja muškaraca činilo kao da je vrijeme stalo u nekom davnom dobu.
Iako je grad Čazma bio blizu, žitelji Grabovnice su se izolirali od ostatka svijeta i zainatili se u čuvanju tradicije i običaja. U tom selu se znao red: Boga su stalno molili i hvalili, išli su na misu svake nedjelje, mlađi su poštivali starije, a susjedi su se međusobno pomagali. Grabovničani nisu organizirali velike sajmove niti zabave radi pustog provoda. Imali su svoj poseban običaj, koji ni jedna seoska duša nije željela propustiti. Bile su to majske Pobožnosti, koje su se održavale svake nedjelje tijekom mjeseca svibnja. Sastojale su se od hodočašća na obližnje brdo Sveti Vid, gdje bi u istoimenoj crkvi prisustvovali svečanoj misi. Nakon zadnjeg, četvrtog po redu hodočašća, i poslije odslušane završne mise, ostajali bi pred crkvom i upriličili skromnu proslavu. To je bila prava prilika dotjerati se u najljepše narodne nošnje i družiti se u atmosferi koja priliči časnom življenju.
Vremenom se pročulo da Grabovničani imaju hodočašćenja, pa su čak iz Zagreba i Bjelovara pristizali sladoledari i sitni trgovci. Nosili su sa sobom niske prenosive stolove i suncobrane, koje su postavljali uz put kojim se kretala procesija. Slabo su trgovali, jer bogougodna svjetina se nije obazirala na njihove šarene pultove, već se moleći
Argus Books Online Magazine # 17 45