rodio po noći i nije baš sigurno da je u trenu mog rođenja ponoćno
zvono označilo prvi maj.
Osamnaestu godinu napunio sam dvehiljade i prve godine i se-
ćam se da je to bilo vreme prepuno optimizma. Ratovi su se završili,
nekakvo je veselje posvuda vladalo i činilo mi se da život tek počinje.
U stvari, ako ćemo pošteno, sve je ovo upravo i počelo u sam cik zore
na prvi maj te sudbonosne godine. Bio je to već period kad se vašar
na Kalemegdanu pretvorio tek u roštiljanje i beskrajnu pijanku, pa
sam se i ja s nekoliko prijatelja prilagodio tim novonastalim običa-
jima. Ušatorili smo se već uveče na dobrom mestu i sve pripremili za
predstojeći praznik. Uz opravdanje kako osamnaesti rođendan ne
biva svakog dana, te smo noći dosta popili i zaspali smo kao zaklani.
Kad sam se uz snažnu glavobolju probudio, moji su ortaci još uveliko
hrkali. Sedoh ja tako i stadoh zuriti u pomrčinu, a oko nas sve pusto.
Jes’ da je u neposrednoj blizini bilo još izletnika, ali ošamućeni od
bančenja svi su spavali kao klade, pa je delovalo kao da nigde ni žive
duše nema.
Izgubio sam se u mislima, pa više i ne znam kako su se stvorili
tako blizu, tek su najednom bili predamnom, kao da su iz nekakvog
tuđeg sveta izronili. Moje je iznenađenje bilo utoliko veće što već
godinama nisam video mečkara. Još je neobičnije bilo to da medveda
nije vodio muškarac, nego žena i to veoma mlada i lepa žena. Ukočih
se i stadoh da zapažam detalje. Nije bilo lanca niti alke u medveđem
nosu. Zver je bila slobodna i jeza mi jurnu niz kičmu, ali sam se suz-
držao i nastavio da osmatram njihovo sporo napredovanje.
Devojka je bila odevena u nekakav lagani ogrtač i hod joj je de-
lovao nesigurno, gotovo kao da nije ona vodila životinju. Začudo, to
nije bila Ciganka. Bila je sitna i put joj je bila svetla. Medved je, na-
protiv, koračao sigurno i posmatrajući ga, nisam mogao a da se ne
prisetim Đuričine vizije o šumskome caru. U jednom trenutku zver
se stade osvrtati oko sebe i pogled mu prelete preko mene. Moram
priznati da sam se nemalo prepao, zaključivši na brzinu da me je taj
ogromni stvor primetio, međutim, njegovo ponašanje baš ničim nije
potkrepljivalo moje strahove. Valjda ubeđen da ih niko ne vidi, mu-
nuo je glavom svoju družbenicu i ona zastade. Ono čemu sam potom
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
139