Stevan Šarčević
NEOČEKIVANA GOZBA
Kažu da se umirućima čitav prohujali život obrne u umu i mogu
vam potvrditi da je to istina. Možda i nisam prava osoba koja pouz-
dano može potpisati tvrdnju da se to dešava u trenutku, jer ovo traje
već predugo i ne nazirem da će se ubrzo završiti.
Sa nesumnjivom sigurnošću se mogu prisetiti raspopa Đurice kao
svog nespornog i jedinog vodiča do ove golgote. Ako ga ne znate,
moram napomenuti da se radi o izuzetno dragom čoveku koji je svo-
jim pričama obeležio moje detinjstvo. U neku ruku upravo je njegova
zasluga što za svojih dvadeset godina nikad nisam poželeo ni devojke
niti žene, ali nemojte nipošto pomisliti da sam ljubavisao s njime.
Đurica nikad nije ni pokušao da me zavede, a i nisam siguran da je
gajio naklonost prema mladićima. Priroda moje strasti ima sasvim
drugačije korene.
Sad dok otvoren i rasparan ležim na kamenu ove drevne tvrđave,
sa utrobom rasprostrtom za gozbu mojim ljubavnicima, počinjem da
shvatam u čemu sam pogrešio. Ono što zasigurno znam je da su moje
patnje neopisive i da ću noćas umreti.
***
Najranije sećanje do koga mogu jasno dosegnuti odnosi se na
prvomajske vašare i datira negde u moje najnežnije doba, kad sam
mogao imati tek tri ili četiri godine. I dan danas mogu prizvati mirise
šećerne vune i roštilja, te se jasno prisetiti bižuterije izložene po dre-
čavo uređenim tezgama. U svoj toj gužvi, najjači dojam na mene
ostavilo je kad se jednom, sred sve te gungule, pojavio neki Ciganin
koji je udarao u kožno rešeto, a uz njega je koračao jedan ogromni
medved, koji se na Ciganinove povike „De, meco, de! Poigraj, Mar-
tine, dej, dej!” propinjao na zadnje noge.
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
137