ga udari, ali promaši. Nespretno se zatetura i čelom se zabi u tvrdu
površinu. Ispravi se i ispred sebe ugleda ogromnu drvenu kapiju. Ne-
moguće! Osvrnu se. Stajao je na uskom prašnjavom putu. Oko njega
su po zemlji puzali ljudi u prljavim haljama i za sobom vukli isklesane
kamene blokove. Pored njih su na okićenim konjima jahali vojnici u
oklopima. Galamili su i vitlali mačevima po zraku .
Ja svakakih budala, majko mila! pomisli inspektor i prope se na
prste, kako bi provirio preko zidine koja se pružala sa obje strane ka-
pije. Igman se nazirao u daljini.
„Pusti me da prođem!“ mirnim glasom se obrati grmalju, poku-
šavajući u isto vrijeme da sredi paniku u svojoj glavi. Još prije par
sekundi je bio u svojoj kući. A sad?
„Jok!“ odgovori mu ovaj i počeša se po nosu.
„Halo ba paša, pusti me kući!“ smirenost u Mirzinom glasu je
polako nestajala. Iako je i sam bio izrazito visok i krupan, ipak nije
mogao da se bori sa divom koji je ga je mrko gledao.
„Gluhi?! Čujemo li se? Moram kući, u Saraj’vo!“ prstom je poka-
zivao preko zida.
„Haaaa? Đe?“ promumlja zbunjeno rmpalija i kao da se nečega
prisjeti, upita:
„A đe ti je pečat?“
„Kakav jebote sad pa pečat?“ Mirza skoro vrisnu od muke.
„Skoni se da prođem! Š’a se praviš mangup?! Miči to svoje dupe
sa puta! Odmah!“ sada je već bio na rubu živaca.
„Đe ti je pečat od kralja i vlasti?“ grmalj je stajao na istom mje-
stu, ne obazirući se uopšte na inspektorovo histerisanje.
„Koje bolan vlasti?“
„Jebem ti sve, da ti jebem!“
„Pa ja sam jebena vlast!“
„Sa’ćeš da vidiš!“ Mirza zarovi po džepovima tražeći policijsku
legitimaciju. Sranje, pa ja sam u trenerci! shvati. Okrenu se ka puza-
čima i vitezovima na konjima, pa poče urlati na njih:
„A koji đavo vi radite tu? Ha? Snimate neki film?“
„Odmah mi pokažite dozvolu za vašar koji tu pravite!“ krenu lju-
tito ka kapiji, odlučan da kroz nju prođe milom ili silom. Nešto ga
A rgus B ooks O nline M agazine # 17
117