Milovan Lalović RAJSKA STANICA
Probudila me je snažna graja praćena zvukom trube i doboša. Lice mog najboljeg prijatelja bijaše mi u prvom planu. Posmatrao me je sa poluosmjehom, kao da nije bio siguran da li se šalim ili sam zaista spavao.
„ Spavanje nije dozvoljeno!“ reče nakon što je izostala bilo kakva reakcija sa moje strane. „ Izgubio si, izmotavanje sada ne vrijedi. Možeš poći odmah po pločicu ili možeš platiti hiljadarku. Samo znaj, miliji mi je novac.“ konstatovao je više za sebe, nego što je sugerisao. Plastične karte u njegovim rukama zašuštaše zvukom vještog miješanja.
Osvrnuh se začuđeno oko sebe. Sjedili smo pod krošnjom povećeg stabla. Prepoznao sam to mjesto. Nalazili smo se u zaraslom parku takozvane „ Rajske stanice“, napuštene mentalne ustanove koja se nadnosila nad našim gradom poput neprijatnog podsjetnika na čovjekove evolutivne slijepe ulice.
„ Gdje da pođem?“ upitah, trljajući oči u nevjerici. Muzika i graja postadoše jači. Kroz grmlje se nazirala šarena karnevalska povorka koja se kretala ulicom uz samo bolničko imanje.
„ Soba 42, ne pravi se kao da ne znaš. Kada si juče dobijao, tada ti ništa nije bilo nejasno.“ „ Ja se ne sjećam kako smo dospjeli ovdje?“ „ Treba li da se zamislim i oprostim ti dug? Ako je tako, ne zovi me ubuduće da igram. Igraj sa brucošima, mene zaobiđi.“
Tih studentskih dana je u krugu mojih kolega sa medicinskog fakulteta bilo popularno kartanje. Međutim, zaista nisam imao ni najmanje predstave kako smo se nas dvojica tog dana obreli u parku. Nisam se sjećao kartanja, zapravo, posljednje čega sam se sjećao bilo je predavanje profesora Jovanovića. U taj mah pomislih da još uvijek sanjam, ali samo tren nakon toga opazih polupraznu bocu burbona
Argus Books Online Magazine # 17 102