Nebo je dobilo na gustini. Postalo tvar čija prijatna težina se dâ osetiti. Steklo se u istost sa vodom. Jedino je neprimetni procep držao njihove međe. Procep kroz koji ga je dremež povukao. Tanušni, hitri zvuk povlačenja rajsferšlusa na bluzi. Oči u sisama, vuku čitavo telo da zaroni među njih. Oseća se majušnim. Minijaturnim.
Film se vraća u nazad. Ponovo vidi iznenadno raskopčavanje bluze. I još jednom. I još nebrojeno mnogo puta.
„ Opet žmirkaš?“, čuo je njen glas i susreo se sa očima koje su se plávile i prelivale u mnogim nijansama. „ Kako se zoveš?“, upitao ju je. „ Adrijana.“ „ Kao da sam te već imao... Viđao.“ „ Deja vú, dragi moj. Ali biće da nije ništa od toga. Ja sam haiku pesnikinja. Možda si me samo čitao.“ „ Vrlo moguće. Ponekad osetiš tkivo napisanih reči. Život. To se ureže u mozak i kada sretneš autora imaš osećaj kao da ga odavno poznaješ.“ „ Zanimljivo... Teorija? Iskustvo? Ili samo mašta?“ „ Ništa od toga. Ali jeste nešto između, rođeno u igri teorijom, iskustvom i maštom. Živo... Imaš li omiljene motive u svojim pesmama?“
„ Imam. Rođena sam na Braču. Ali more koristim kao metaforu. Uvek je mirno i toplo. I beskrajno. Večno... Mir je osnovna poruka haikua. Ne tražim ga. Volim malo da vilenim.“ „ Moraš. Inače ne bi ni znala šta je mir.“ „ A ti?“ „ Meni mozak vileni neprestano. Osim kad spavam i...“ „ Hoću da me voliš s guza.“ „ A!?!“ „ Da ti pokažem more i svu njegovu izdašnost. Vidim ga često kad sam u frkama. Kad ne znam šta i kud. To je fizički osećaj. Ne samo misao. Upadnem u drugi svet. Vreme stane i poteče između delića jedne sekunde, kao da se ne može potrošiti.“
„ Koliko brojeva ima između jedan i dva? Koji je to broj koji će okončati beskrajno 1,9999999... Nula ga može samo prikriti. Celi brojevi ne postoje. Nula ne postoji, jer kako bi ništa postojalo. Ne postoji ni 0,1 jer koji je to broj koji će okončati tok broja 0,09999999 i koji će to broj okončati broj nulâ iza 0,0? Nema tog broja i nijednog
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 99