vidite, tamo se nije dešavalo ništa od navedenog. Izuzev nekoliko komunalnih radnika koji su bili zaokupljeni skupljanjem uličnih otpadaka i potkresivanjem grančica koje su bile pognute ka cesti, tamo bukvalno ni nije bilo nikog drugog. Ni nakon detaljnog pregleda spornog okruženja nisu uočene nikakve neregularnosti. I cela stvar je ubrzo bila pripisana grešci. Ili, u najboljem slučaju, nekakvoj … pa, nekakvoj pomalo neukusnoj šali. – Komunalnih radnika, rekoste? … – Ni našim naknadnim pokušajima da uspostavimo kontakt telefonom nije se izašlo u susret. Neko vreme smo …
– Ali ja … – krenu da izusti starica, zastavši kako bi rukom zaklonila oči od titravog svetlosnog snopa koji nekako pronađe put do nje kroz zaškrinuti prozor.
– Da li ste razmišljali, gospođo, uz svo dužno poštovanje, da se obratite, ili konsultujete s nekim ko bi mogao... hmm... pa malčice delotvornije da pristupi vašem problemu?
– Kako to mislite? – uzvrati starica zatečena pitanjem koje kao da je u sebi istovremeno nosilo prizvuk saosećanja i nekakve teške osude.
– Pa, mislila sam, nekome ko bi bio voljan da vas sasluša, bez ikakve naročite obaveze, licem u lice, da vam kaže svoje mišljenje o svemu tome kroz šta trenutno prolazite. Možda i da vam uputi pokoji dobronameran savet. Lično bih mogla … – Savet!? – Upravo tako. Ne tvrdim da mi je po pitanju vaše situacije sve u potpunosti jasno. – Jasno, jasno – uzvrati starica ovog puta iznenađujuće umiljatim tonom. – Niti tvrdim da bi tako nešto samo po sebi moglo biti dovoljno. – Jedino što u ovom trenutku mogu da kažem jeste da … Ali pre no što žena dovrši rečenicu, starica naglo poklopi slušalicu i kroz zube stegnute od neverice tiho iscedi: Opsenar! I to u samom srcu telefonske centrale!!
Starica se okrenu i, videvši u ogledalu svoje ispijeno lice, tromim pokretom ustade sa stolice. Od ustajalog vazduha usta su joj se neprekidno sušila i ona se uputi ka malaj ostavi na kraju hodniku gde se nalazio mali prozor okrenut ka cesti. Stigavši do njega, blago ga
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 76