„ Ja nisam krojač, niti neki modni agent da zaključujem na osnovu spoljašnjosti. Možda i izgleda tako kako kažete ali iza te prijatne spoljašnjosti nije baš tako prijatno, verujte mi.“ Starac je blago klimnuo glavom i dalje gledajući zatvorenika.
„ Znate doktorice,“ oglasi se on nakon kraćeg ćutanja, „ kroz ovo mesto prošlo je mnogo krivih ljudi... hiljade. Imate pravo, neki su izgledali pristojno, i ponašali se tako. Pitao sam neke od njih dok bih obilazio zatvor, zašto su uradili to zbog čega su osuđeni. Bilo je svakakih odgovora ali jedna reč se provlačila kroz sve njih u raznim svojim oblicima; dosadio, dosadila, dojadilo, da gledam, da slušam, da trpim, da čekam, da volim, da mrzim... Pitao sam i njega godinu dana nakon što je došao: sinko, šta ti bi? Znate šta mi je rekao? Rekao je voz je zakasnio.“
Starac krenu prema vratima male prostorije i izađe očigledno ne želeći da gleda buduću seansu. Suzana je razmišljala o onom što je rekao, jer toga nije bilo u dosijeu, ali jeste bio podatak da je voz kojim je Božović putovao do posla svakodnevno, kasnio u povratku tog dana kada je ubistvo počinjeno četrdeset pet minuta.
***
„ Ne, danas je dvadeset osmi novembar dve hiljade šesnaeste.“ Bila je to njegova konstatacija na njen „ pogrešan“ odgovor o današnjem datumu. Doktorica ga je gledala malo pa potom zapisala nešto u svoj notes koji je danas imala u ruci.
„ Zašto to kažete?“ upita ga nameštena u skoro ugodan položaj na tim metalnim, krutim stolicama. „ Zato što je to istina, i ti to znaš.“ Ona blago odmahnu glavom. „ Ne, ja verujem da je današnji datum peti septembar osamdeset šesta.“ „ Zašto?“ „ Zašto verujem da je to današnji datum?“ „ Da. Zašto?“ upita je strpljivo. „ Zato što jeste.“ „ Da? Pogledala si na svoj ručni časovnik kada sam te pitao, pre toga si se setila verovatno da je sreda, a posle toga da je septembar.
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 46