„ Da ja sam?“ „ Emanuel na telefonu.“ „ Ooo, ti si! Kako si, dugo se nismo čuli!“ „ Zovem da ti kažem … Zoran … Našli su samo ostatke spaljenog tijela i dijamantni prsten u pretincu auta. Krenuo je prema tebi … Žao mi je.“
Njezina jetra obustavila je svoju funkciju. Ispustila je slušalicu i umrla s njim. Postala je zombi koji sam luta svijetom.
***
U početku se nisu slagali. Kemija je postojala, ali nisu baš imali zajedničkih tema. Ponašali su se kao da moraju biti zajedno, kao da im je to nametnuto, kao da izbor ne postoji. S vremenom su se zavoljeli kao prijatelji, ljubavnici, kao životni partneri. Naučili su živjeti svoju ljubav, svoje osjećaje.
Titrava misao u dubini se uvijek palila i gasila. Misao koja kopa po poljima poput slijepe krtice, pitajući se kakav li je njihov život negdje drugdje, u nekoj paralelnoj dimenziji. Postoje li oni na nekom drugom mjestu i jesu li tamo sretni, potpuni? Da li su tamo drugačiji i važniji jedno drugome? Misao je s vremenom bljedila kao i njihov zajednički, isprazni, naučeni život.
Venčali su se. Morali su pošto je dijete bilo na putu. Morali su, u svojim glavama. Živjeli su u zajedno u prevelikoj kući mimoilazeći se spuštenih pogleda u svakoj prostoriji poput zombija bez cilja. On je svakog jutra odlazio na posao koji ne voli, pitajući se da li je moglo biti drugačije. Ona je ostajala u hladnoj, praznoj kući pitajući se kako bi bilo da se kući vraća neki drugi čovjek večeras u 18 sati?
Zaspala je pitajući se kako bi bilo da se on nikada ne vrati kući ….
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 144