Dalibor Čerškov JANE RUSSEL BLUES
Nezavršeni vestern scenario je na mom stolu. Omnibus film u nastajanju. Ne mogu da osmislim poslednje poglavlje, poslednju priču. Pišem ga kao pisac-duh. U stalnom sam obračunu između sebe, belog lista papira i likova u njemu. Vreme kao da prolazi brzo, ali u realnosti ono zapravo stoji. Jedino što vidim od dana je prozor na kome sunce, kao u nekoj dugoj ekspoziciji, prelazi preko neba i na kraju samo nestane iza grana, kao što je i došlo. I dok zamišljam kako da ga završim, čujem zvuk nekoliko obračuna u gradu. Pitanje je da li su se stvarno desili ili samo umišljam. Ustajem sa stola da se umijem i sipam piće. Ostavljam priču za sutra.
Gledam film na tv-u kasno uveče, neki stari film sa Hemfrijem Bogartom. „ It drinks, talks and philosophizes. Looks like it gonna ask question when it turns 60 …“, čuje se sa tv-a. „ Kakav ludački glas, oduševljen sam Hemfri!“ – uzvikujem naglas da prekinem tišinu. Upalio sam cigaretu, gledam neke fotografije da bi me inspirisale i čujem eho tv-a u svojoj sobi. Glas sa filma kao da je moj, transformisan u glas Hemfrija Bogarta.“ Relax Jack, have another drink“, kaže mi crno-bela glumica sa ekrana. Bogijev glas pomešan sa zujanjem kompjutera, tihim ehoom motora sa ulice i svrabom u oku od buljenja u monitor. „ Imaš neku ribu za mene, Hemfri?“, pitam se gledajući u tv.
Sviće. Tv još radi. Dan je topao kao ženski pazuh. Čujem smeh na ulici i zvonjavu crkvenih zvona. Tople su mi jagodice na rukama, iako nema nove priče. Pitam se zašto i ideje same dolaze. Imam nežne ruke kao pijanista, fantastično lepe i dugačke prste koje bi mogle da uzbude jednu glumicu, recimo, Lorin Bekol … Prva stvar koja mi je pala na pamet tog jutra. Seo sam za sto i napisao priču o Lorin koja je živa i zatočena u kompjuteru, dok je Hemfri – njen muž, bežeći sa
ARGUS BOOKS ONLINE MAGAZINE # 16 123