svog slikarskog ateljea, kada, kroz nevešto navučene zastore,
uvuče se sutonski, crveni zračak, inkvizitor, i, padajući na moju
šaku, donese kroz svoju umiruću svetlost, obrise i naličja svih
onih klovnova koji nastanjuju spoljni svet, one igrače u gigantskom kolu satkanom od osećanja, zabave i zaborava. Prezreo
sam bljutave ljubavi. Slikao sam ljubavi mrtvih. Tragao sam za
cepelinima koji odnose elfove na druge svetove. Gonio sam krilate ajkule za volanima skupocenih automobila. Porađao sam
Eskimke, čučao na glavi kralja zemlje Ojca Ojca, i čekao. Čekao
sam svoj mrak, ne mrak sveta, ponoć svih očekivanja. I dočekao
da doznam kako se, ono mračno, u meni, zove i čemu služi.
Ženo, mrak, mrak je samo otežala, od sebe prevelike, pregoleme
i presvetle, svetlost.
Odvela me je u dugu, predugu utrobu broda, u mračne vrtove vlage, sumpora i kamenih sena koja su se cerile sa pokretnih tavanica sličnim nebesima nekih sumanutih galaksija iza
dalekih kvazara, pustila me je da učim da hodam po opalom
lišću još nestvorenog drveća, nadrioraha i kvazieukaliptusa, šetao sam predgrađima osame, osluškujući kako mi njena ruka
šapuće o čekanjima, nadanjima i stradanjima.
Želela je. Znala je šta sledi. Njena crvena kosa postajala je
žuta, gasila se, zatim je, kao da kriče hiljadu ustreljenih ptica,
kriknula u jednom blesku, i pobelela, osedela je i postala hladna,
kao orošena ruina spaljene metalne šume.
U potpalublju, kao slepi putnici broda, postali smo slepi
putnici potpalublja, slepi putnici naših sopstvenih umova. Počivala mi je na rukama, laka, snena, možda mrtva. Imao sam,
na prstima, lepljive tragove nečeg belog, možda pramenove
njene žive kose, a sa usana, lizala me je, niz bradu, crvena zmijica, možda njena krv, hladna i topla.
Duboko, u mraku, sve je bilo gotovo, više nije bilo važno
kuda plovi brod. Brod nije postojao. Udaljavao se mrak od mene,
Argus Books Online Magazine # 15
97