nadražene sopstvenim odrazima iz ogledala u kojima su se dugo
ogledale, prilaze mi, dodiruju me ovlaš, posežu za mojim preponama, ali se užasavaju mojih pogleda. Ja sam mrtav čovek.
Mrtve dame moja su slast. Pijem, šta ću. Možda i ja postanem
Nosferatu, iako nemam kontrabas.
Došla je, ujela me za palac i pozvala me da je naslikam, rekla
je – prepoznala sam vas, vi ste čuveni slikar. Treba li da se skinem? Slikajte linije moga tela, prevoje i senke, ulegnuća ispod
dojki, profilišite obrise moje duše i od te skice načinite senku
boginje. Uhvatila me je jeza od beline njene kose. Ne, draga, ja
sam čuveni plesač na užetu nad provalijom! Nije poverovala,
pozvala je konobara, doneo je u čašicama dve vatre i ispismo. A
sada, rekla je, smešeći se, prestanite da zamišljate ovaj brod, ovu
vodu, ove ljude i počnite, napokon, da sanjate! Govorio sam o
teškim buđenjima, o šakama pilula za spavanje i o potrebi da
zamenim jastuke mekim dojkama, pa sam joj ukazao na figurice
Majki iz Vinče. Takve dojke želim! Ali, one su ogromne!, bunila
se ona. Ali, ja govorim o kamenju, o svetovima, o glavama. Naposletku, gospođice, možda sam ja zaista naslikao ovaj brod, ali,
to još uvek ne znači da sam i sam na njemu, iako me vi uveravate
da jesam! Žene na ovom brodu su lezbejke, zar ne? Ne, gospodine, ovde nema žena, nema muškaraca. Dobro, moliću, a šta
ste vi, gospođice? Ja sam vaše drugo ja. Znači, moje drugo ja
ima sise? Naravno. Inače, čime biste dojili one koji imaju potrebu
da budu dojeni. Vi ne volite Đokvana, ali imate deo njegove
slave. Znate, posećivala sam vaše izložbe. Dojili ste me snagom.
I, povremeno, lepotom. Lepo je vaše mleko, dajte mi ga! Ali,
gospođice, ja nisam krava! A trebalo je da čujete, da pročitate u
novinama šta se sve, u poslednje vreme, govorilo o ovdašnjem
mleku, i njegovom lošem kvalitetu. To je zapečaćeno. Ni Simeon
Mirotočivi više to ne otpečati. U kandžama smo ljudi koji pišaju
okolo, pišaju na nas, pišaju u mleko, zapravo, nema više mleka.
Argus Books Online Magazine # 15
89