„Eminentissima La Rovere, približavaju se izbori za senat,
prvi nakon ujedinjenja Rima i Kalabrije. Od preko tri stotine
kandidata, samo tri su žene. Možete li, kao neko ko se bavi
istorijom našeg društva, da nam objasnite zašto je to tako?
Šta je dovelo do toga da u politici velike većine država danas
skoro nema žena, kada znamo da su tokom dobrog dela prošlog, pa čak i pretprošlog veka, one ne samo bile prisutne na
političkoj sceni, nego čak i na čelu nekih velikih, moćnih država?“
Klimnem glavom i osmehnem joj se. Ako je članica Kluba
– na prvi pogled rekla bih da jeste, mada je nisam otvoreno pitala jer to nije nešto što mi radimo – Veronika zna onaj važan
deo odgovora na svoje pitanje. Da li me je pozvala u svoj program zato što zna da su naša borba – koja, naravno, nije gotova
– i njeni dosadašnji rezultati u opasnosti?
Borba nije gotova jer osvešćivanje ljudske vrste nije ni najmanje jednostavan proces. Dokaz za to je činjenica da su neki,
u krajnjoj liniji destruktivni modeli ponašanja, uspeli da se održe
dugo, da se razvijaju i nadgrađuju i čak smatraju civilizacijskim
pomacima. Pa čak i onda kada je postalo evidentno da je, kao
posledica tih nazovi pomaka, ljudska vrsta na dobrom putu da
sabotira sopstveni opstanak, retko ko je bio spreman da upre
prstom na uzrok: već navikli na svakojako silovanje prirode,
arogantno smo počeli da dovodimo u pitanje i jednu od njenih
osnovnih postavki: postojanje dva pola. Od biljke do homo sapiensa, dva pola oduvek su bila sine qua non postojanja života.
A homo sapiens je, da je ikada bio dostojan tog imena, trebalo
da već vrlo dobro zna da – priroda zna bolje.
No to je stara priča kada je homo sapiens u pitanju, ta neverovatna sebičnost kojoj je dopustio da vlada njegovim svetom
na svim nivoima, od individue do nacije: ono što me interesuje
su ja i moje – moja prava, moje slobode, moj narod, moj način.
Argus Books Online Magazine # 15
7