Darko Sudžum
PUT ZA OJCA OJCA
ILI SLUČAJ
UBISTVA IZ OSVETE
Ukrcah se na nekakav brod, nisam imao kud, u pozadini
goreo je grad. Sećam se da sam iskočio iz voza u odlasku, iz poslednjeg vagona, kao pljačkaš sa Divljeg zapada upetljao sam se
u pomrčinu perona izgužvan, mamuran, izgubljen. Lutao sam
gradom. Niko me nije prepoznao. U džepu sam imao sedam
novčića i ruž za usne. Lutao sam gradom. Nisam se mogao setiti
svoga imena...
Dijabolično ushićenje silaska među blejavu svetinu kao lav
sa Atlasa. Neka mi se zagubi svaki trag. Neka se o meni ništa ne
zna. Mrzim železnicu, nove gradove prezirem. Imaju pločnike
krojene po meri štikala dugih tri palca, i oštrih, jedna viri u
mene, pod rebrom, metalna štikla lakovane cipele proizvedene
u Parizu, i smeje se, smeje...
Dakle, nađoh se na brodu. O tome ne znam ništa. Visila je
– dok se tavanica nije urušila – na kuhinjskom zidu u porodičnoj kući, nekakva slika brodića sa jednim jedrom na debeloj
pučini, ispod Sunca sumnjive boje. I to su, ta slika, sva moja
iskustva sa moreplovstvom.
Nisam želeo da se moje prisustvo otkrije, smatrao sam se
slepim putnikom, verovao sam da osoba poput mene nema nikakva prava, stoga sam ćutao, mada sam se, u prolazu, susreo
sa tipom sa belom kapom na glavi, moguće kapetanom plovidbe,
jednim brkajlijom, crvenih obraza i belih cipela, koji me je isArgus Books Online Magazine # 15
76