žanr, definicija lepog leži u Šelijevoj pesmi o Meduzi (1819), u
kojoj se pesnik divi „uzburkanoj lepoti užasa“ i „licu žene sa
zmijskom kosom, koja u smrti posmatra nebo“. Ta Meduza, prokleta lepota, izrasla je u predmet obožavanja romantičara i ušla
u XX vek kao idealna građa za filmske likove zlih zavodnica. Na
sličan način su u horor žanr nahrupili mitovi o vampirima i vešticama. Dok je u prvim horor filmovima vampir bio isključivo
muškarac, a žena postajala vampirica tek nakon vampirskog
ugriza (zamene za seksualni čin), i to samo ukoliko je bila odabrana za njegovu partnerku, vremenom se osamostalila, postavši
podjednako moćna i opasna. No, ako je vampiru potreban plašt
kao simbol mačoizma, vampirici je – s obzirom da ne poseduje
dušu – bilo neophodno savršeno, skladno, ženstveno, seksipilno
TELO.
Slična se filmska transformacija desila i vešticama: umesto
nekadašnjeg stereotipa ružne starice, danas nam horor film nudi
mladu, zgodnu čirlidersicu koja se u slobodno vreme bavi veštičarenjem. Ako nije smrtonosna, ona je ipak manje ili više zla;
ako i nije zla, opterećena je svojim poreklom i sposobnostima,
što je – poput svih junakinja horora – čini usamljenom, izolovanom i tajanstvenom. Nedokučivost ženskog karaktera je, naime, kao i fizička privlačnost, najprimamljiviji atribut za prosečnog muškog gledaoca horor filma.
Milka Knežević-Ivašković (1961.) diplomirala je na odseku književne publicistike na katedri za Opštu književnost beogradskog Filološkog fakulteta. Član je Udruženja književnika Srbije. Autor desetak proznih knjiga i
dobitnik nekoliko nagrada za kratku priču. Rođena, živi
i radi u Beogradu.
Argus Books Online Magazine # 15
74