Milka Knežević-Ivašković
ŽENA U HOROR FILMU
Nekadašnja akterka iz gotskih „romana jeze“ i ranih horor
filmova bila je krhka, nežna i nemoćna da sama savlada čudovište. Ona je, vrišteći, bežala od progonitelja saplićući se o krajeve svoje krinoline. Drhtala je od straha u sobi mračnog Drakulinog zamka ili padala u nesvest pri pogledu na monstruma.
Njena pojava je imala zadatak da naglasi kontrast između čedne
nevinosti i vrhunskog zla, kao i da posluži kao tačka interesa
oko koje se sukobljavaju vampiri i vukodlaci i heroj, oličen u
muškarcu. Takav prototip idealne mete – nevine, naivne i bezazlene – koja je u sendviču između predatora i izbavitelja, trajao
je sve do druge polovine XX veka, iako je feminizam već bio
prožeo druge oblike umetničkog izraza. Horor, ne samo zato što
je dugo bio prokažen kao ne-umetnički, pa čak i kao kič, jedan
je od poslednjih žanrova koji je ženi dozvolio da postane emancipovana junakinja. Ponavljanje matrice: žena-žrtva – progonitelj – izbavitelj vuče korene iz strašnih folklornih priča i njihovih
kasnijih adaptacija u bajkama, čija poruka glasi: žena-dete je
slobodna tek pošto je oslobodi muškarac, koji će činom spasavanja steći pravo na njenu večnu ljubav i odanost.
Ovakvog obrasca lišeni su tek kultni filmovi s kraja sedamdesetih: „Keri“ (1976), Brajana De Palme, po romanu Stivena
Kinga; Karpenterova „Noć veštica“ (1978); „Osmi putnik“ (1979)
Ridlija Skota.
„Noć veštica“ je – eksplicitnije nego ranija ostvarenja – u
žanr uveo pojam finalne devojke. Finalna devojka se od svojih
vršnjakinja razlikuje po osećanju odgovornosti. Naime, ona je
Argus Books Online Magazine # 15
68