je bilo samo kako: ostavljanje među zverima, ili sekira u glavu,
ili žica oko vrata? Možda nešto milosrdnije? Znam samo da
mi je strah oduzimao i ono malo pokreta koje sam mogao da
napravim.
Sve sam češće provodio vreme posmatrajući Totem, piramidu od kamena, bambusa i crepa, poslednji bastion civilizacije.
U odnosu na grandiozne građevine prošlosti, sudeći prema arhitektonskim skeletima što gvire iz džungle, piramidica je delovala navrat – nanos sagrađena. Mora da je stara, mislio sam
se. Drevna, čak. Ali, neko ju je morao sagraditi. Neki muški aspekti su mešali cement, i tesali kamen, i oblikovali bambus. Neki
ženski aspekt je morao ugraditi kompjuterski terminal što izdaje
direktive u obliku odabranih sura.
Mnogo godina kasnije, misli su mi se često vraćale našem
noćnom sastanku što je usledio. Igrom slučaja, bilo je to samo
par dana pre nego što je Lejla donela muški aspekt na ovaj svet,
slučajnost o kojoj sam kasnije mnogo razmišljao.
Biće da sam u jednom trenutku ispovedio svoja razmišljanja
o Totemu. U tom trenutku sam se već uspešno znao izraziti, bez
dikcije sura. Lejla me je saslušala, s jednom rukom na zakrivljenom stomaku, sve vreme klimajući glavom. Potom se nasmešila.
– Rekla sam ti da nisi glup, samo kada hoćeš da se potrudiš
– rekla je. – Hajde sa mnom da ti nešto pokažem. Vreme je da
upoznaš nekoga.
Zaputili smo se kroz usnulo naselje. Lejla je zbog mene hodala polako, mada se zbog telesne veličine i sama dosta gegala.
Ja sam se batrgao sa jednom nogom i bambusovim štapom. Došli
smo do Totema, ali sa zadnje strane. Lejla nogom razgrnu prašinu na zemlji, i pred nama se ukaza okrugli, metalni poklopac.
Loš predosećaj je zračio oko tog železnog kruga. Znao sam da
posle toga ništa više neće biti isto.
Argus Books Online Magazine # 15
57