tvene ugovore’, na vreme naučilo da poštuje uzorak, motiv, ideju
– je srž problema i uzrok mnogih patnji kroz celu njegovu istoriju.
Naravno da mi je, jednom prilikom, postavljeno i sledeće
pitanje: kako znamo da nam, jednom kada postanemo vladarke,
makar bile vladarke meke ruke i vladarke za opšte dobro, moć
neće udariti u glavu, da nećemo postati samo muškarci u suknji
ili, kao što se to dešavalo kroz istoriju sa američkim predsednicama, britanskim premijerkama i nemačkim kancelarkama –
početi da dokazujemo da imamo veći ’ženevski umetak za muškarce’ od naših muških prethodnika? Znamo zato što smo, sticajem okolnosti i za razliku od njih, imale priliku da uporedimo
neke stvari iz prve, druge i treće ruke i da izvučemo smislene
zaključke. Kao, na primer, da prirodno stanje stvari postoji, iako
to nije u potpunosti ono koje zagovaraju muškarci našeg doba.
Prirodno stanje stvari je da je ženi potrebno dovoljno vremena
za decu – ako želi da, jednog dana, homo sapiens zasluži svoje
ime – i njenu nauku i njenu umetnost i njena sopstvena zadovoljstva. Ali prirodno je takođe, jednostavno zato što imamo
um, i da ne želimo da neko o našem životu odlučuje umesto nas,
samo zato što je fizički jači, prirodno monomaničan, i što ima
na šta da prikači ženevski umetak. I ja ne vidim ni jedan razlog
zašto ne bi imale Prirodno stanje koje uključuje i jedno i drugo.
Zaboravljeni koncept jednog prosvećenog uma iz Kneževine
Srbije, nastao još u XX veku i nazvan Planeta žena, koji je, svojevremeno, malo ljudi shvatilo ozbiljno, dobio je svoje sledbenice
i svoje sveštenice, koje su ga dodatno razradile. Mi, žene, već
imamo moć. Ali nama ona nije cilj, ona je samo sredstvo.
I čini se da su Lukrecije XV i XVI veka znale to mnogo bolje
nego tzv. moćne žene XX i XXI. Da bi stvari bile onakve kakvima
ih mi zagovaramo, mi, žene, ne moramo uvek da ih izgovaramo,
a pogotovo ne da ih izvikujemo sa senatskih govornica. Uvek
Argus Books Online Magazine # 15
24