ljeni. Planeta, doduše, nije završila ni kao gomila radioaktivnog
pepela – što je u nekoliko navrata izgledalo kao sasvim verovatan scenario – pa iako sada, skoro dvadeset godina od početka
XXII veka, nemamo mnogo toga što smo mogli imati, pretpostavljam da treba da budemo zahvalni za to što smo uopšte preživeli kao vrsta.“
Veronika klima glavom, sa izrazom lica koji komunicira svu
tragičnost takvog potencijalnog razvoja događaja. Marina Paladino me gleda kao da se pita kakvim ja to podmuklim manevrom nameravam da joj izmaknem tlo ispod nogu i stolicu u
senatu ispod dupeta.
„Nastavite, molim vas“, kaže Veronika.
„Sjedinjene Američke države – kako se tada nazivala zajednica država Severne Amerike – koje su dugo pretendovale na to
da uređuju ostatak sveta po svojoj volji i eksploatišu resurse kojih su mogle da se domognu, bilo na lep, bilo na ne tako lep način, konačno su prešle prag tolerancije koalicije država koja se,
predvođena Ruskom carevinom – koja je u to vreme bila mnogo
veća zemlja, republika poznata kao Ruska federacija – formirala
tokom dvadesetih godina prošlog veka. U želji da ljudima u SAD
konačno objasne kako rat i sva stradanja koja on donosi nisu
samo vesti na ekranu koje mogu po volji da isključe i ponovo
biraju iste vođe, koje sprovode istu politiku, izvršili su nekoliko
ozbiljnih napada na odabrane ciljeve u SAD. Očekivalo se da će
SAD odgovoriti istom merom. No njihovi šokirani organi vlasti,
znajući vrlo dobro da će to samo dovesti do eskalacije, a u isto
vreme svesni da više ne mogu da kontrolišu haos koji su u svetu
napravili, rešili su se na drastičan zaokret u spoljnoj politici: rešili su da se povuku i ostave ostatak sveta na miru i, naravno –
druge da čiste iza njih. Ali ni Ruska federacija nije postupila
prema očekivanjima i iskoristila situaciju da novonastali vakuum popuni svojim vizijama i verzijama uređenja sveta. Car
Argus Books Online Magazine # 15
9