Tuta koji je bio, isto kao i Ćira, sin udovice
Ane, koja se iz Crkvina preudala u Cerje
kad joj je muž poginuo u nekoj buni i
dovela tri sina koje su, po njoj, prozvali
Anići. I onda bi sagovorniku izlagao celo
porodično stablo sa svim granama i
ograncima.
Kad je Moma završio četiri razreda
osnovne škole, u Cerju još nije bila
osmogodišnja škola, pa mu deda Raca
nije dao da ide dalje u školu, u nižu
gimnaziju u Umčare, gde su išli svi bolji
đaci. Zato je Moma, kad je došao iz
vojske,
završio
prvo
večernju
osmogodišnju školu, a onda i trgovačku
školu u Smederevu. U međuvremenu je
deda Raca umro tako da nije imao ko da
mu staje na put. Njegov otac Živko
sagradio mu je radnju odmah pored puta,
da ne putuje u grad na posao, kad svoj
posao može da radi i ovde. Sklonili su
tarabu ispred prodavnice i postavili klupe
odmah pored šanca koji je služio da se u
njega sliva voda sa puta tako da su klupe
bile odvojene šancem od puta, pa nije
bilo opasnosti da vozilo naleti na
mušterije koji tu sede.
A mušterija je uvek bilo i to redovnih.
U početku su to bili ljudi iz kraja: napravi
čovek pauzu u radu, pa dođe na pivo, ili se
iz njive vrati kući, nešto je zaboravio,
zaustavi traktor, pa svrati na pivo. Bilo je
tu i druge robe, ne samo pića, ali su pivo i
vina PK „Godomin“ činili najveći deo.
Uskoro su i ljubitelji gemišta (špricera)
našli tu svoj kutak na jednom kraku tezge
koja je imala oblik ćiriličnog slova P. Onda
su došli rakijaši jer je Moma nabavio i
čokančiće rakije od 1 i 0,5 dl, proizvode
PIK „Takovo“ iz Gornjeg Milanovca, a bilo
je i onih „Rubinovih“ okruglih, za svakog
ponešto. Bila je to najprometnija
prodavnica u selu. Okupljali su se tu
zaludničari iz celog sela. Među njih
svrstavam i zaposlene u Zemljoradničkoj
Argus Books Online Magazine #14
zadruzi, školi i mesnoj kancelariji, koji su
posle dva, takođe, bili zaludni i provodili
vreme, ili u kafani, češljajući karte, ili
ovde. Jedino seoski pop nije bio gost
ovde, iako je najveći deo vremena
provodio na terasi ispred kafane igrajući
karte sa seoskim veterinarom, Branom
Marvenim, kako su ga zvali.
Sama prodavnica je bila začuđujuće
prostrana, mnogo prostranija od mnogih
današnjih gradskih radnjica, čiji vlasnici
uzimaju male lokale radi jeftinije
zakupnine.
Prostorija
je
bila
pravougaonog oblika, veličine 3 puta 5
metara. Do sokaka su bila dva prozora i
vrata, a na zadnjem zidu dvorišna vrata.
Duž svih zidova, osim prednjeg do ulice
bile su police sa naslaganom robom, a
ispred njih tezge. Pivdžije i rakijaši su
sedeli napolju na klupama, a špriceraši
stojali pored levog kraka tezge gledajući
od ulaznih vrata. Ispred njih neizbežna
„Smederevka“, ili „Dubravka“, za one koji
vole slatkasta vina i flaša mineralne vode
„Knjaz Miloš“ iz Aranđelovca, ili
„Karađorđe“ iz Smederevske Palanke.
Ispred njih su bile i čaše od 2 dl, pepeljare,
najmanje jedna, a po potrebi i dve, tanjir
sa
mezetom,
najčešće
nasečena
kobasica, domaća dimljena, ili ljuta.
U tu se prodavnicu sada uputio Draga
Serdar. Njemu nisu bili potrebni
nadničari, još je rano za berbu voća, a
kasno za orezivanje. Ne, išao je, kako
reče Raša, 'da zajebava sirotinju'. On je, iz
nekog razloga, sve seljake, a posebno
Cerjane, smatrao nižima od sebe, šepurio
se pred njima, bez srama i zazora se
raspitivao za njihove žene, naročito ako
su mlade i lepe, nudio pomoć u spavaćoj
sobi. Bio je izuzetno naočit muškarac taj
Draga Serdar. Bio je visok oko metar i
devedeset, crnokos, sada već prošaran
sedinama, očiju crnih, koje su gledale
nekako podsmešljivo. Brkove je imao
82