Ivan Bačić
Krvavo zeleno
(одломак из романа)
INTROITUS - REQUIEM
AETERNAM
Zvao sam se Radovan Jung; ubio sam
se u 49. godini, neposredno nakon što
sam završio pisanje Krvavo zelenog.
Rođen sam u Srbiji, gde sam zavrišo
školu i gde sam proveo veći deo radnog
veka. Radio sam kao policajac,
inspektor, oficir specijalne jedinice,
inspektor u mađarskoj policiji i na kraju
kao zapisničar istražnog sudije, ali
nikada nisam ni pomislio da ću napisati
roman.
Radeći kao zapisničar, sastavljao sam
dosije jednog neuobičajenog slučaja.
Već pri prvom preslušavanju audio
zapisa, pomislio sam: „Bože, ovo ne sme
biti zagubljeno u policijskim arhivima;
mora biti ispričano.“ Bilo je nemoguće
izneti dokumente i predati ih nekom
iskusnom književniku. Shvatio sam da
knjigu moram lično da načinim, iako u
tome nemam nikakvog iskustva.
Poslednju godinu proveo sam
putujući, intervjuišući svedoke, njihovu
rodbinu, prijatelje, poznanike. Napustio
sam i mesto službenika, ne bih li se u
potpunosti posvetio priči, i bio sam
prinuđen da živim od ušteđevine i
pomoći roditelja. Izučavao sam
slikarstvo, muziku, događaje iz
poslednjih ratova, predele, gradove,
ljude i dosta toga još.
Predamnom se nalazi veliki izazov;
da oblikujem ovu priču onako kako
svojom veličinom i zaslužuje.
Neophodno je da sve od sebe dam kako
je ne bih izneverio, baš kao i Vas koji
ćete se za nju zainteresovati.
R. J.
Argus Books Online Magazine #14
KYRIE
I
Crna vrata su se otvorila.
„Gospodine Vukiću,“ reče mlada,
vitka žena, ušavši u polumračnu
prostoriju.
„Doktorka Vasić,“ reče Strahinja
Vukić, pročitavši prezime sa njenog
belog mantila.
„Trebalo je još juče da se sretnemo,
ali si pobegao pre nego što sam stigla u
ordinaciju. Ja sam doktor Ines Vasić,
dobro si zapazio. Radim na odeljenja za
sudsku psihijatriju Kliničkog centra
Vojvodine. Da li znaš gde se nalaziš?“
„Znam, doktorka Vasić. Prostorija za
ispitivanje okružnog zatvora u Novom
Sadu. Bio sam ranije ovde, samo nisam
bio ovako svezan.“
Na sebi je imao košulju namenjenu
psihijatrijskim bolesnicima rizičnog
ponašanja.
„Upravo tako. Nemoj mi zameriti,
rado bih te odvezala, ali moramo da
poštujemo protokol.“
Doktorka je izvadila diktafon iz svog
džepa, prinela ga bliže ustima i
izdiktirala: „Sreda, 11. april 2012.
godine“...Postavila je urađaj na limeni
sto, potom je sela i izvadila gomilu
papira iz fascikle. Stražar je stojao
pokraj stola.
„Strahinja, da li znaš zašto si ovde?“
„Znam.“
„Da li bi želeo da razgovaramo o
tome?“ reče listajući papire.
„Nema tu šta da se kaže, doktorka.“
„Strahinja, ja nisam inspektor, već
psihijatar. Moj zadatak je da pronađem
motiv za zločin koji si počinio; ili možda
68