odmereni kralj Olaf V od Norveške
nešto čekaju.
Dosađuju se kao miš koji živi na
Sputnjiku i čekaju da se u hotelu pojavi
Nikola Karović sa pripadajućom leptirmašnom i marijačima (naslućuje se da
muziku pozvao izaslanik grčkih
socijaldemokrata Andreas Papandreu).
Suharto je jugoistočnoazijski
simpatičan, dopadljiv i ljubopitljiv, i on
donosi sve informacije. Čaušesku je
uspaljen zbog dolaska na zapad kao
mačak u februaru (Elenu je ostavio kod
kuće, u kuhinji, „gde joj je i mesto!“).
Puši, pije, dernja se i u svečanom salonu
štipka prve dame za ekselencijska
dupeta dok ove ceremonijalno čekaju da
iskažu podršku neutešnoj udovici. Kralj
Olaf V metodološki dosledno analizira
informacije koje kao lopatom tovari
Suharto i svaki čas zagleda kuda se
vrzma Margaret Tačer u koju je potajno
zaljubljen.
To je zapravo momenat u kojem se u
priču uvode Romeo i Julia. S tim što se
dama iz porodice Kapuleti ovde
poprima sve ključne karakteristike
tipične britanske, raspandrkane
turistkinje na prolećnom raspustu.
Margaret Tačer, Gvozdena lejdi, sakrila
se negde iza Gvozdene zavese i
otkopčava (gvozdeni?) rajsferšlus
prišiven na pantalone koje nosi Kim II
Sung, svemoćni vladar Severne Koreje
(nema veze s Istočnom i Zapadnom).
Brežnjev je tu već popizdeo: odbija svo
posluženje i raspituje se „gde je onaj
mali napaljeni Kinez?“. Sluti da ovaj
remeti sklad bipolarne planete ližući uši
latentno erotične Margaret.
Tu nastaje fin rez. Čika Velja je
svestan da se ovde ne radi o klasičnoj
drami i da se ne mora pridržavati
jedinstva mesta i ostalih sranja. Fokus
priče pomera se ka dva sasvim logična,
ali uvređena gosta: Džimi Karter i Fidel
Kastro, nisu se pojavili na partiju. I sada
sede u jednoj vili u Portoriku, piju rum i
Argus Books Online Magazine #14
igraju domine. Karter je na sahranu,
kažu hroničari, poslao svoju mamu, lejdi
Liliam Gordi. Karter i Kastro nadaju se
da će im Liliam javiti kako je žurka
apsolutni promašaj.
A za to vreme na partiju...
Priča da će se pojaviti Nikola Karović
sa pripadajućom leptir-mašnom i
marijačima pročula se među zvanicama.
Njegov tenor izuzetno je cenjen među
nesvrstanim narodima i narodnostima.
Atmosfera ide u jednom pravcu – u
širinu! Gadafi se oblebao otprilike kao
Pinda posle Đurikine sahrane.
Prošvercovao je kilo kritskog likera od
mastihe i već se penje na sto i zapeva
numere Nede Ukraden, Na Krfu živeh
ja... Dva puta je pokušao da skine gaće,
ali mu je Sadam Husein nešto došapnuo
na arapskom, te se ovaj primirio. Na
očiglednu radost jedne malodobne
holandske princeze i nekoliko libijskih
kamila, takođe malodobnih. I Vili Brant
je poklekao kao da je u Varšavi.
Naručuje Valjevsko pivo, kaže samo da
ne bude u zelenoj flaši.
Indira Gandi peva „Tamo deleko“.
Kralj Olaf V od Norveške zagleda gde
je Margaret, što se toliko zadržala u
toaletu, da joj nije pozlilo...
PUF!
Onda se preko svih tih napisa i
žvrlljotina pojavljuje velika crvena tufna
s natpisom „18+“. Ta govna postoje čak i
kada sadržajima pristupaš telepatski!
Eh, nije telepatija internet... Sve što sam
mogao saznati bila je nejasna skica
epiloga Čika Veljine drame. Državnici,
naime, stoje ispred hotela i čekaju
autobus da ih vrati da vladaju u svojim
parčićima univerzuma. Članovi
delegacije Istočne Nemačke dele
aspirine unaokolo: nakupovali su se
Bayerovih proizvoda i planirali su da ih
prošvercuju u svoj socijalistički raj
(videti pod: shwarz herr), ali uviđaju da
je vrag odneo šalu i da treba pomoći
ljudima.
50