Saniranje ovih tegoba bio je prvi
prioritet, jer svet nije mogao da
funkcioniše sa gomilom ljudi koji pate od
glavobolje. Ali čim se situacija malo
stabilizovala, pristupili smo sagledavanju
pozitivne strane „keplerskog efekta”.
Promene u mozgu otvarale su mnoge
mogućnosti. Sada je svaki čovek, u teoriji,
mogao da nauči svo znanje sveta i da
manipuliše njime brže i efikasnije od bilo
kog računara. Primećeno je da se deca
mnogo lakše prilagođavaju novom stanju:
nova znanja im se nisu mešala sa
prethodno naučenim kao kod odraslih i
nisu patila od glavobolja, za koje su
naučnici pretpostavljali da nastaju zbog
nesklada dva različita načina usvajanja
informacija.
Zbog svega toga započet je novi
program školstva. Ministarstvo prosvete
je zaključilo da deca moraju mnogo više
da uče, jer im za savladavanje gradiva
treba neuporedivo manje vremena i
truda, i jer u njima, zahvaljujući
novodobijenim sposobnostima, leži
napredak ljudske rase. Problem je bio u
manjku kadrova, jer se ogroman procenat
ljudi iz svih profesija prebacio na rad na
televiziji i za škole nije bilo dovoljno
stručne radne snage. Predloženo je
rešenje u vidu digitalizacije škola, zamene
predavača projektorima, zvučnicima i
monitorima. Međutim, keplerski efekat
nije omogućavao razumevanje
informacija, već samo njihovo pamćenje.
Iz toga je proizašla velika debata u
ministarstvu: jedna strana je tvrdila da, uz
pomoć dobro napisanog i organizovanog
gradiva, deca mogu naučiti sve, dok je
druga tvrdila da je deci apsolutno
neophodan nadzor i pomoć stručnih lica
koja poznaju kako gradivo, tako i
pedagogiju i metodiku. Na kraju je
započet eksperiment: u nekoliko država
Argus Books Online Magazine #14
otvorene su eksperimentalne osnovne
škole u kojima se ispitivala uspešnost
nove metode škola sa digitalnim
predavanjima i bez predavača. U
zavisnosti od njihovog uspeha, projekat će
biti ili zatvoren ili proglašen za standard.
Škole će obilaziti timovi posmatrača
sačinjeni od najboljih pedagoga i
metodologa u državi. Na njima leži
konačna odluka o uspešnosti novog
sistema. Jedan od tih timova vodim ja.
U većini akademskih krugova, moje
ime se smatra za svetinju kada je u
pitanju sastavljanje udžbenika, priručnika
za rad i naučnih radova u polju metodike.
Uprkos tome, u celoj svojoj
tridesetogodišnjoj karijeri, pravog
kontakta sa đacima sam imao jedva šest
meseci. Razlog za to je što me većina ljudi
koji me znaju opisuju, blago rečeno, kao
izuzetno neprijatnu osobu. Verujem da u
tome ima istine: netrpeljiv sam, nestrpljiv,
volim da kritikujem i da vređam, čak i bez
provokacije, a stvari poput međuljudskih
odnosa ili održavanje spoljašnjeg izgleda
mi nisu naročito bliske. Uvek zapušten,
uvek namršten, uvek sa kritikom na vrhu
jezika, bolje sam se snalazio iza stola u
nekoj mračnoj kancelariji nego sa ljudima.
Zato su mi za ovaj zadatak odabrali
partnera. Džejk Staks, jedan od retkih
ljudi koji su me tolerisali, i jedan od troje
ljudi na celom svetu koje bih mogao
nazvati prijateljima je bio moja sušta
suprotnost: uvek nasmejan, uvek
šarmantan, i naizgled oklopljen pancirom
protiv mrzovolje. Sem po karakteru, i po
pojavi smo bili jing i jang: ja sa mojom
masnom proređenom kosom, neurednom
bradom i trbušinom sakrivenom pod
otrcanim crnim mantilom koji vonja na
znoj, pivo i cigarete, i Džejk, sa plavom
pod konac podšišanom talasastom
12