Lazar Janić
VEŠTIČJE LUDILO
4.deo
9.
„Znate, prvih godina mog života,
još od kako smo živeli u Beo¬gradu,
mrzeo sam nedelje… Zato, što je
moja majka nedeljom sprovodila
jedan skoro religiozan ritual. Imao
sam, pa ne više od četiri godine…“,
govori Aleksa Lakić čučeći pored
vatre. Povremeno ubacujući u
plamen po komad drveta, dugačkim
štapom džara po izgorelim ugarcima
na krajevima ognjišta. Odraz
plamenova titra mu iz očiju,
crvenim, skoro demonskim sjajem.
Ne gleda u sagovornike, nego u
vatru, i čini se kao da se pravda vatri
ili sebi…
…Majka ga budi naglim i grubim
odizanjem jor-gana, koji odvaja
njegov topli kutak od hladnoće koja
izbija iz zidova, i još nera¬sanjenog,
sa ostacima sna koji još nedosanjan
izvetrava, odiže iz kreveta, stavlja ga
ispod ruke, onako kako bi nosila
džačić šećera, i iznosi iz sobe. Tiho
ječi i batrga se golim nogama ispod
jedno-stavne spavaćice, ruke su mu
zarobljene uz telo pod majčinom
rukom što smrdi na so.
Iako zna da broji do sedam i da
nabroji sve dane u nedelji, to znanje
ne ume da primeni u praksi i uvek ga
njen postupak dočeka nespremnog…
Znači, opet je nedelja…
Unosi ga u malu sobicu, u belo
ofarbanu, sa velikm ogledalom i
malom policom sa mnogo
raznoraznih bočica smrdljive
Argus Books Online Magazine #13
sadržine, koje majka zove
mirišljavim solima. Na sredini sobe
je veliko dugu¬ljasto korito, iz koga
se uzdiže vrela magla. Majka ga
spušta pored kori-ta i jednim
potezom skida mu spavaćicu preko
glave, ostavljajući ga golog
golcijatog. Ništa ne govori dok ga ne
ubaci u korito, do polovine puno
vruće vode, čija gor-nja ivica, kad
sedne, zamalo premašuje najgornji
ču-perak njegove kose. Onda mu se
smeje. Dodir njegove meke kože sa
vrućom vodom je neopisivo bolan.
Ranije bi se dernjao, nogama i
rukama pravio vodoskoke, koji bi
kvasili majčino lice i bluzu, ali tada
bi ga ona besno vadila iz korita, i
jednom rukom ga izdizala za obe
ruke uvis, dok mu prsti na nogama
ne bi jedva dodirivali pod, a drugom
rukom pljeskala po zadnjici
opečenoj vru¬ćom vodom, sve dok
ne bi obeležena njenim prstima
pocr-venela.
Zato sada ćuti i više ne pravi
vodoskoke.
„…Nemoj da mučiš sebe takvim
sećanjima, ionako nisi siguran da li
su istinita“, prekida ga u mislima
glas, koji kao da dolazi iz njegove
glave. Okreće se, vidi sago-vornika,
stoji u mraku pored drve¬ta,
odbljesak vatre mu jedva titra na
licu, ali on u njemu prepoznaje sebe
sa petnaest godina! Dečak, kao
ugljen crne kose, koja u mraku
deluje još crnja i kovrdža mu se na
čelu, gleda ga blago svojim zelenim
očima i u njima se ogleda plamen.
Aleksa besno udari šta¬pom po
102