Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #13 | Page 102

Lazar Janić VEŠTIČJE LUDILO 4.deo 9. „Znate, prvih godina mog života, još od kako smo živeli u Beo¬gradu, mrzeo sam nedelje… Zato, što je moja majka nedeljom sprovodila jedan skoro religiozan ritual. Imao sam, pa ne više od četiri godine…“, govori Aleksa Lakić čučeći pored vatre. Povremeno ubacujući u plamen po komad drveta, dugačkim štapom džara po izgorelim ugarcima na krajevima ognjišta. Odraz plamenova titra mu iz očiju, crvenim, skoro demonskim sjajem. Ne gleda u sagovornike, nego u vatru, i čini se kao da se pravda vatri ili sebi… …Majka ga budi naglim i grubim odizanjem jor-gana, koji odvaja njegov topli kutak od hladnoće koja izbija iz zidova, i još nera¬sanjenog, sa ostacima sna koji još nedosanjan izvetrava, odiže iz kreveta, stavlja ga ispod ruke, onako kako bi nosila džačić šećera, i iznosi iz sobe. Tiho ječi i batrga se golim nogama ispod jedno-stavne spavaćice, ruke su mu zarobljene uz telo pod majčinom rukom što smrdi na so. Iako zna da broji do sedam i da nabroji sve dane u nedelji, to znanje ne ume da primeni u praksi i uvek ga njen postupak dočeka nespremnog… Znači, opet je nedelja… Unosi ga u malu sobicu, u belo ofarbanu, sa velikm ogledalom i malom policom sa mnogo raznoraznih bočica smrdljive Argus Books Online Magazine #13 sadržine, koje majka zove mirišljavim solima. Na sredini sobe je veliko dugu¬ljasto korito, iz koga se uzdiže vrela magla. Majka ga spušta pored kori-ta i jednim potezom skida mu spavaćicu preko glave, ostavljajući ga golog golcijatog. Ništa ne govori dok ga ne ubaci u korito, do polovine puno vruće vode, čija gor-nja ivica, kad sedne, zamalo premašuje najgornji ču-perak njegove kose. Onda mu se smeje. Dodir njegove meke kože sa vrućom vodom je neopisivo bolan. Ranije bi se dernjao, nogama i rukama pravio vodoskoke, koji bi kvasili majčino lice i bluzu, ali tada bi ga ona besno vadila iz korita, i jednom rukom ga izdizala za obe ruke uvis, dok mu prsti na nogama ne bi jedva dodirivali pod, a drugom rukom pljeskala po zadnjici opečenoj vru¬ćom vodom, sve dok ne bi obeležena njenim prstima pocr-venela. Zato sada ćuti i više ne pravi vodoskoke. „…Nemoj da mučiš sebe takvim sećanjima, ionako nisi siguran da li su istinita“, prekida ga u mislima glas, koji kao da dolazi iz njegove glave. Okreće se, vidi sago-vornika, stoji u mraku pored drve¬ta, odbljesak vatre mu jedva titra na licu, ali on u njemu prepoznaje sebe sa petnaest godina! Dečak, kao ugljen crne kose, koja u mraku deluje još crnja i kovrdža mu se na čelu, gleda ga blago svojim zelenim očima i u njima se ogleda plamen. Aleksa besno udari šta¬pom po 102