može uživati. Od malena sam
voleo jesen, ali su mi se ipak sve
značajne stvari dešavale tokom
leta.
Početak leta, te 1938.
godine, bio je užasno vruć. Veći
deo dana provodio sam u kući
za klavirom. Naučio sam note,
pa sam potpuno sâm krenuo u
osvajanje mog idola, Mocarta.
Nije bilo lako, ali je bilo lepo.
Bio sam ponosan što sam
mogao da se poredim sa mojim
idolom: još nemam ni pet
godina, a sviram klavir! Kada bi
mi dosadilo vežbanje, počinjao
sam da improvizujem neke
svoje kompozicije. Princip mi je
bio jasan. Svaku melodiju koju
bih izmislio svirao sam desnom
rukom, a levom sam je
podržavao akordima. Pošto mi
je C-dur bio najlakši, sve moje
sonate su bile u C-duru. Počinje
melodija, a ja valjam arpedje u
C-duru levom rukom. Onda
kada se melodija malo podigne,
predjem na arpedje u F, a pre
nego što privedem moju
kompoziciju kraju, raspalim
jedan septakodrd na G!
Septakord je čudna stvar.
Septakord je kao kada hoćeš da
kineš, pa duboko udahneš
vazduh. A kada kineš, vraćaš se
u C!
U pauzama izmedju
komponovanja i vežbanja,
špijunirao sam stvari koje su
bile razmeštene po klaviru. Na
plišanoj podlošci, na samoj
sredini klavira nalazilo se nešto
što je ličilo na brdo napravljeno
od zlata! To i nije bilo neko
pravo brdo, medjutim pošto je
Tata taj ukras zvao Goldberg,
što na nemačkom jeziku stoji za
Zlatni breg, i ja sam o tom
čudnom predmetu uvek mislio
kao da je neko brdo. Inače,
meni je taj predmet više ličio na
krov za kuću, jer je imao četiri jednake strane; baš kao i krovovi na većini kuća
na Banovom Brdu. Ali ipak, to nije mogao da bude krov, jer krov bi morao da se
završi šiljkom, dok je ovaj predmet bio zaravnjen na vrhu. Moja Engleskinja, ona
što me je terala da pravim složene rečenice, naučila me je da se takav predmet
zove piramid i da su takve piramide zidali u Egiptu još mnogo pre nego smo mi,
Srbi, pa i Englezi, postojali. Te egipatske piramide su bile, kako mi je moja
Engleskinja objasnila, veće i od Banovog Brda, pa ih Egipćani nisu držali na
klavirima, nego su u njih sakrivali svoje kraljeve kada umru. Englezi su piramide
voleli više od svega drugog što su otkrili po svetu, pa su ih zato i pravili od zlata i
onda ih čuvali po klavirima.
I naš Goldberg je bio napravljen od čistog zlata! Iako nije bio veći od
Maminog šeširiča, bio je toliko težak, da sam ja morao da ga dižem sa obe ruke.
Iza Goldberga, preko onog užeg dela klavira, izležavala se neka žemska od gipsa.
Bila je gola i mora da je bila gimnastičarka, jer je uspela da se presavije u položaj
koji do tada nisam ni zamišljao da bi bilo ko mogao da postigne. Tu žemsku nam
je poklonio čika-Rista, naš sused. Čika-Rista je bio oženjen Francuskinjom, koja
mu je nekada, dok je kao mladi vajar živeo u Parizu, bila model, a sada se svela
na kuvaricu. Ona je obožavala da nam dolazi u posete. Mama nije baš mnogo
volela Gospodju Stijović. To joj se osećalo u glasu, medjutim, ja nikada nisam
saznao prave razloge za maminu hladnoću. Sve njene žaoke su bile na
francuskom. Tad sam jedino razumevao engleski i nešto nemačkog. Francuski je
bio suviše visok da bih mogao da ga dohvatim!
Kada nam je čika-Rista doneo onu gimnastičarku od gipsa, rekao je da se ta
njegova skulptura zove „Umirući Labud“. Taj umirući labud, iako je bio potpuno
go, odnosno gola, nije imao titicu. A ni sise mu nisu bile upadljive. Valjda ženske
koje se pretvore u labudove pre nego što im dodje da umru, izgube i titicu i sise.
Bože, kako me je to uznemiravalo! Šta li će biti sa Ankicom kada bude trebalo da
umre?
Treća stvar koja je bila na klaviru bila je misteriozna Rozalinda. Ustvari,
Rozalinda je bila obična lutka srednje veličine. Da je položim na klavijaturu, ne bi
zauzela ni tri oktave. Bila je obučena u vrlo luksuznu haljinu. Mama, koja je baš
imala puno lepih haljina, nije imala ni blizu nešto tako lepo. Čak ni ona balska
haljina, koju joj je Tata nedavno doneo iz Bukurešta, nije izgledala tako
elegantno. Rozalindina suknja je bila mnogo lepša. Izgledalo je kao da je bila
sastavljena od više sukanja raznih dužina, koje su bile navučene jedna preko
druge. Sve su bile crvene i oivičene crnim krznom. Mislim da je Mama jednom
pomenula da se ti različiti slojevi zovu volani, ali nisam siguran. Umesto bluze,
imala je neku kratku bundicu od onog istog crnog krzna koje joj je ukrašavalo
suknju. Najviše me je zanimalo da odgonetnem od čega je sama lutka bila
napravljena. Bio je to nakakav materijal koji je ličio na gumu, ali nije bio guma -
jer je guma uvek jednobojna, a Rozalindino lice i svi delovi tela koji nisu bili
pokriveni odećom imali su sve nijanse prirodnih boja. Kao da je bila živa. Pre
nego mi je Mama zabranila da je diram, uzeo sam da je onjušim. Mirisala je na
kožu, ali ne na onu kožu od koje se prave cipele. Mirisala je na ljudsku kožu! Oči
su joj bile plave i imale su sav onaj sjaj koje su imale i žive oči. Kada te gleda,
stvarno misliš da te gleda i kao da se nekako smeši tim svojim lepim očima. Kosa
joj je bila prâva: tršava i crvenkasta. Kada je Mama pravila promaju da se Tatina
soba izluftira, vetrić bi joj mrsio kosu i bacao je na lice. Baš mi je bilo krivo što
nisam smeo da se igram sa njom.
Rozalinda je bilo ime koje sam joj ja dao. Tata ju je zvao Rouzlajn, a Mama je
nikada nije ni zvala. Ubedjen sam da ju je Mama mrzela!
Argus Books Online Magazine
62