Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 62

može uživati. Od malena sam voleo jesen, ali su mi se ipak sve značajne stvari dešavale tokom leta. Početak leta, te 1938. godine, bio je užasno vruć. Veći deo dana provodio sam u kući za klavirom. Naučio sam note, pa sam potpuno sâm krenuo u osvajanje mog idola, Mocarta. Nije bilo lako, ali je bilo lepo. Bio sam ponosan što sam mogao da se poredim sa mojim idolom: još nemam ni pet godina, a sviram klavir! Kada bi mi dosadilo vežbanje, počinjao sam da improvizujem neke svoje kompozicije. Princip mi je bio jasan. Svaku melodiju koju bih izmislio svirao sam desnom rukom, a levom sam je podržavao akordima. Pošto mi je C-dur bio najlakši, sve moje sonate su bile u C-duru. Počinje melodija, a ja valjam arpedje u C-duru levom rukom. Onda kada se melodija malo podigne, predjem na arpedje u F, a pre nego što privedem moju kompoziciju kraju, raspalim jedan septakodrd na G! Septakord je čudna stvar. Septakord je kao kada hoćeš da kineš, pa duboko udahneš vazduh. A kada kineš, vraćaš se u C! U pauzama izmedju komponovanja i vežbanja, špijunirao sam stvari koje su bile razmeštene po klaviru. Na plišanoj podlošci, na samoj sredini klavira nalazilo se nešto što je ličilo na brdo napravljeno od zlata! To i nije bilo neko pravo brdo, medjutim pošto je Tata taj ukras zvao Goldberg, što na nemačkom jeziku stoji za Zlatni breg, i ja sam o tom čudnom predmetu uvek mislio kao da je neko brdo. Inače, meni je taj predmet više ličio na krov za kuću, jer je imao četiri jednake strane; baš kao i krovovi na većini kuća na Banovom Brdu. Ali ipak, to nije mogao da bude krov, jer krov bi morao da se završi šiljkom, dok je ovaj predmet bio zaravnjen na vrhu. Moja Engleskinja, ona što me je terala da pravim složene rečenice, naučila me je da se takav predmet zove piramid i da su takve piramide zidali u Egiptu još mnogo pre nego smo mi, Srbi, pa i Englezi, postojali. Te egipatske piramide su bile, kako mi je moja Engleskinja objasnila, veće i od Banovog Brda, pa ih Egipćani nisu držali na klavirima, nego su u njih sakrivali svoje kraljeve kada umru. Englezi su piramide voleli više od svega drugog što su otkrili po svetu, pa su ih zato i pravili od zlata i onda ih čuvali po klavirima. I naš Goldberg je bio napravljen od čistog zlata! Iako nije bio veći od Maminog šeširiča, bio je toliko težak, da sam ja morao da ga dižem sa obe ruke. Iza Goldberga, preko onog užeg dela klavira, izležavala se neka žemska od gipsa. Bila je gola i mora da je bila gimnastičarka, jer je uspela da se presavije u položaj koji do tada nisam ni zamišljao da bi bilo ko mogao da postigne. Tu žemsku nam je poklonio čika-Rista, naš sused. Čika-Rista je bio oženjen Francuskinjom, koja mu je nekada, dok je kao mladi vajar živeo u Parizu, bila model, a sada se svela na kuvaricu. Ona je obožavala da nam dolazi u posete. Mama nije baš mnogo volela Gospodju Stijović. To joj se osećalo u glasu, medjutim, ja nikada nisam saznao prave razloge za maminu hladnoću. Sve njene žaoke su bile na francuskom. Tad sam jedino razumevao engleski i nešto nemačkog. Francuski je bio suviše visok da bih mogao da ga dohvatim! Kada nam je čika-Rista doneo onu gimnastičarku od gipsa, rekao je da se ta njegova skulptura zove „Umirući Labud“. Taj umirući labud, iako je bio potpuno go, odnosno gola, nije imao titicu. A ni sise mu nisu bile upadljive. Valjda ženske koje se pretvore u labudove pre nego što im dodje da umru, izgube i titicu i sise. Bože, kako me je to uznemiravalo! Šta li će biti sa Ankicom kada bude trebalo da umre? Treća stvar koja je bila na klaviru bila je misteriozna Rozalinda. Ustvari, Rozalinda je bila obična lutka srednje veličine. Da je položim na klavijaturu, ne bi zauzela ni tri oktave. Bila je obučena u vrlo luksuznu haljinu. Mama, koja je baš imala puno lepih haljina, nije imala ni blizu nešto tako lepo. Čak ni ona balska haljina, koju joj je Tata nedavno doneo iz Bukurešta, nije izgledala tako elegantno. Rozalindina suknja je bila mnogo lepša. Izgledalo je kao da je bila sastavljena od više sukanja raznih dužina, koje su bile navučene jedna preko druge. Sve su bile crvene i oivičene crnim krznom. Mislim da je Mama jednom pomenula da se ti različiti slojevi zovu volani, ali nisam siguran. Umesto bluze, imala je neku kratku bundicu od onog istog crnog krzna koje joj je ukrašavalo suknju. Najviše me je zanimalo da odgonetnem od čega je sama lutka bila napravljena. Bio je to nakakav materijal koji je ličio na gumu, ali nije bio guma - jer je guma uvek jednobojna, a Rozalindino lice i svi delovi tela koji nisu bili pokriveni odećom imali su sve nijanse prirodnih boja. Kao da je bila živa. Pre nego mi je Mama zabranila da je diram, uzeo sam da je onjušim. Mirisala je na kožu, ali ne na onu kožu od koje se prave cipele. Mirisala je na ljudsku kožu! Oči su joj bile plave i imale su sav onaj sjaj koje su imale i žive oči. Kada te gleda, stvarno misliš da te gleda i kao da se nekako smeši tim svojim lepim očima. Kosa joj je bila prâva: tršava i crvenkasta. Kada je Mama pravila promaju da se Tatina soba izluftira, vetrić bi joj mrsio kosu i bacao je na lice. Baš mi je bilo krivo što nisam smeo da se igram sa njom. Rozalinda je bilo ime koje sam joj ja dao. Tata ju je zvao Rouzlajn, a Mama je nikada nije ni zvala. Ubedjen sam da ju je Mama mrzela! Argus Books Online Magazine 62