Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 101

Načelno shvatam ideju, jasno mi je o čemu ljudi govore, ali ne verujem u njegovo postojanje. Bog ili ružičasti jednorog u tramvaju... Ili umetnost? Ili umetnost. A čekanje? Čekanje je umetnost? U redu. Ovako, priznajem postojanje komunikacije, fikcije i estetike, ne nužno tim redosledom. Ali umetnost svakako ne postoji. Osim kao tehnička aplikacija jedne od te tri stvari. Ili možda dve. Ili čak sve tri. Ali larpurlartizam je u svakom slučaju samo jebeno – duplo golo. Ono, kao u dominama! To je jedan sablasno prazan koncept nastao iz primitivnog kompleksa, pogodnog konteksta i uopšte osećaja malograđanske nezadovoljštine. „I can get no satisfaction!“ Molim? Izvini, nisam se na brzinu mogao setiti Ramones pesme kojom bih ti objasnio ovu prazninu na steroidima. Ah, da... Pomalo sam i srećna zbog toga, znaš. Ponekad si jebeno dosadan s tom tvojom sladunjavom teorijom o nekakvom „savršenstvu jednostavnosti“. Ne može se ceo svet ideja odsvirati uz pomoć dva i po rifa. Moraš jednom shvatiti da Ramones nemaju odgovor na sva pitanja. U pravu si, samo Džoni Štulić ih ima. Ko? Nema veze, objasniću ti kasnije. ... *** Dva omanja plava delfina praćaknula su se u moru. Baš su se onako lepo praćaknula u moru. Ali Mahkota Nusantara obično pravi nesnosnu buku i većina od njenih 1389 legalnih (prijavljenih) putnika – u polasku šiftovanih za 33 sata kašnjenja – jednostavno dremaju. Tako da se komotno može reči da je sve isto kao i da se ona dva omanja plava delfina nisu praćaknula u moru. Da, more koje tektonski odvaja od Jave – na mapi budućnosti konvencionalno označeno kao „Javansko more“ – puno je omanjih plavih delfina. A kao kontrast, javanski, baš kao i borneanski nosorog, polako izumire. U kapetanskoj kabini, u jednoj saksiji bez rupe na dnu, jedna muškatla polako je izumrla. Čekanje... Umetnost... Jebeno psihotična potreba da samoga sebe uzdigneš do jednog navodno višeg entiteta, do novog identiteta, pri tom ne menjajući pravila igre pacovske trke za seljoberskim orgazmom. Ta vaša „Umetnost“, to vam je jedna velika, kolektivna, koherentna, autocentrična masturbacija! O kej. Slušaj me sad. Kada sam bila u Vankuveru, shvatila sam jednu stvar. Jedno veče – znaš pušili smo pre toga – vraćali smo se kući peške kroz grad i... Velika, kolektivna, koherentna, autocentrična! Hodali smo tako nekom našom unutrašnjom dinamikom. Imali smo svoju unutrašnju dinamiku, kao da smo nekakva Jugositočna Azija... I uopšte nismo stajali. Ali uopšte, ni u jednom jedinom jebenom trenutku. Zeleno svetlo samo se otvaralo pred nama... Razumeš, glupi semafori u Vankuveru podešeni su tako, tako su tempirani, da savršeno – ali savršeno! – odgovaraju tempu pešačenja naduvanog čoveka. Razumem šta pokušavaš da mi kažeš. Znam. ... ... Ovo uopšte nije Indonezija. PUT ZA UPAU Dobro je poznato (ili nije, koga za to uopšte boli kurac) da svi ostali dani liče jedan na drugi, a da je samo svaki utorak bespredmetan i nesvrsishodan na svoj način. Ko ne veruje, neka pita šta o tome imaju da kažu Šejn Mekgovan ili Đoka Balašević. Manje je poznato, međutim, da u Indoneziji utorci, nekako, uvek padaju na sredu. Ergo, srede se odlikuju odsustvom ikakvog smisla, poput evropskih ili zapadnobalkanskih utoraka. Možda je do razlike u vremenskim zonama, ili... Mada, opet ni tu nema nikakve logike, jer tradicionalna nedelja na ovom arhipelagu (barem u koordinatama dominantne među autohtonim kulturama) ima pet dana, a ne sedam, te prosta aritmetika ne vodi nikuda. Baš kao ni pruge na Borneu. Argus Books Online Magazine 101