Načelno shvatam ideju,
jasno mi je o čemu ljudi
govore, ali ne verujem u
njegovo postojanje. Bog ili
ružičasti jednorog u
tramvaju...
Ili umetnost?
Ili umetnost.
A čekanje? Čekanje je
umetnost?
U redu. Ovako, priznajem
postojanje komunikacije,
fikcije i estetike, ne nužno
tim redosledom. Ali
umetnost svakako ne
postoji. Osim kao tehnička
aplikacija jedne od te tri
stvari. Ili možda dve. Ili čak
sve tri. Ali larpurlartizam je
u svakom slučaju samo
jebeno – duplo golo. Ono,
kao u dominama! To je
jedan sablasno prazan
koncept nastao iz
primitivnog kompleksa,
pogodnog konteksta i uopšte
osećaja malograđanske
nezadovoljštine. „I can get
no satisfaction!“
Molim?
Izvini, nisam se na brzinu
mogao setiti Ramones pesme
kojom bih ti objasnio ovu
prazninu na steroidima.
Ah, da... Pomalo sam i
srećna zbog toga, znaš.
Ponekad si jebeno dosadan s
tom tvojom sladunjavom
teorijom o nekakvom
„savršenstvu
jednostavnosti“. Ne može se
ceo svet ideja odsvirati uz
pomoć dva i po rifa. Moraš
jednom shvatiti da Ramones
nemaju odgovor na sva
pitanja.
U pravu si, samo Džoni
Štulić ih ima.
Ko?
Nema veze, objasniću ti
kasnije.
...
***
Dva omanja plava delfina praćaknula su se u moru. Baš su se onako
lepo praćaknula u moru. Ali Mahkota Nusantara obično pravi nesnosnu
buku i većina od njenih 1389 legalnih (prijavljenih) putnika – u polasku
šiftovanih za 33 sata kašnjenja – jednostavno dremaju. Tako da se
komotno može reči da je sve isto kao i da se ona dva omanja plava
delfina nisu praćaknula u moru. Da, more koje tektonski odvaja od Jave
– na mapi budućnosti konvencionalno označeno kao „Javansko more“ –
puno je omanjih plavih delfina. A kao kontrast, javanski, baš kao i
borneanski nosorog, polako izumire.
U kapetanskoj kabini, u jednoj saksiji bez rupe na dnu, jedna
muškatla polako je izumrla.
Čekanje... Umetnost...
Jebeno psihotična potreba da samoga sebe uzdigneš do jednog
navodno višeg entiteta, do novog identiteta, pri tom ne menjajući
pravila igre pacovske trke za seljoberskim orgazmom. Ta vaša
„Umetnost“, to vam je jedna velika, kolektivna, koherentna,
autocentrična masturbacija!
O kej. Slušaj me sad. Kada sam bila u Vankuveru, shvatila sam jednu
stvar. Jedno veče – znaš pušili smo pre toga – vraćali smo se kući peške
kroz grad i...
Velika, kolektivna, koherentna, autocentrična!
Hodali smo tako nekom našom unutrašnjom dinamikom. Imali smo
svoju unutrašnju dinamiku, kao da smo nekakva Jugositočna Azija... I
uopšte nismo stajali. Ali uopšte, ni u jednom jedinom jebenom
trenutku. Zeleno svetlo samo se otvaralo pred nama... Razumeš, glupi
semafori u Vankuveru podešeni su tako, tako su tempirani, da savršeno –
ali savršeno! – odgovaraju tempu pešačenja naduvanog čoveka.
Razumem šta pokušavaš da mi kažeš.
Znam.
...
...
Ovo uopšte nije Indonezija.
PUT ZA UPAU
Dobro je poznato (ili nije, koga za to uopšte boli kurac) da svi ostali
dani liče jedan na drugi, a da je samo svaki utorak bespredmetan i
nesvrsishodan na svoj način. Ko ne veruje, neka pita šta o tome imaju
da kažu Šejn Mekgovan ili Đoka Balašević. Manje je poznato, međutim,
da u Indoneziji utorci, nekako, uvek padaju na sredu. Ergo, srede se
odlikuju odsustvom ikakvog smisla, poput evropskih ili
zapadnobalkanskih utoraka. Možda je do razlike u vremenskim zonama,
ili... Mada, opet ni tu nema nikakve logike, jer tradicionalna nedelja na
ovom arhipelagu (barem u koordinatama dominantne među autohtonim
kulturama) ima pet dana, a ne sedam, te prosta aritmetika ne vodi
nikuda. Baš kao ni pruge na Borneu.
Argus Books Online Magazine
101