odvaja. Već je razmišljao da bi bilo jako dobro da i on kao i Edit
ima lično svoje ogledalo. Tu se njegovo razmišljanje širilo na ostale
ljude i sve više ga je obuzimala misao da svako na svetu treba da ima
svoje lično ogledalo.
Postaviše ogledalo u glavni salon, te počeše ljudi da se skupljaju
oko njega. Bio je to velelepni primerak ogledala. Ljudi su neprestano
dolazili, ali niko nije želeo da se od njega odvoji. Kao da je širilo neku
čudnu čaroliju i svi oni koji su ga jednom ugledali, nisu od njega više
mogli da se odvoje. Svako je bio istinski zadivljen tek kad bi ispred
ogledala stao i ugledao sebe u njemu. Ljudi su se najednom menjali,
stajali pravo i dostojanstveno, osmehivali se sebi, šarmirali sebe,
namigivali, o, da, svašta se tu moglo videti. Kako bi otišli od ogledala,
ponovo bi vratili staro raspoloženje i strpljivo otišli na kraj predugačkog
reda, da bar još jednom dočekaju da se gledaju licem u lice sa
magičnim ogledalom. Sve manje su marili jedni za druge. Kao da su
prestali međusobno da se razumeju i druže. Zaćutaše jedni od drugih,
gotovo da se u celom dvoru ni o čemu više nije pričalo, sem o
ogledalu. Svi su bili u svojim mislima, čudno zaneseni i odsutni. Kad
je došao dan da se ogledalo prenese u nevestine odaje, zavladala je
tuga kao da je pola kraljvestva umrlo. Čudan oblak nadvi se nad
svakim ko se bar i jednom sa ogledalom sreo.
Sve to primeti kraljev verni prijatelj Simon. Krenu kod kralja da
porazgovara sa njim i pokuša da mu pomogne. Međutim, kralj beše
zauzet, pa viđanje osta za drugu priliku.
Kralj je zamolio nevestu da ostavi dva dana ogledalo u njegovim
odajama, da ga još dotera pred postavljanje u njenu sobu. Edit ne bi
pravo, ali pomisli da su to još samo dva dana i da se posle toga više od
ogledala ni po koju cenu neće odvajati.
Dva dana i dve noći Leon je stajao ispred ogledala. Šepurio se,
razgovarao sam sa sobom, divio se svakom detalju na sebi i podizao u
nebesa. Potpuno je zaboravio da spoljni svet postoji. Nije jeo, nije pio,
nije spavao, nije ni sa kim pričao, osim sa svojim odrazom u ogledalu.
Do juče, žena bez koje ne mogaše da živi, iščeznu mu iz srca, kao da
nije ni postojala. Zaboravi Leon da Edit postoji ta dva dana. Zaboravi
da postoji Simon, njegov verni prijatelj. Zaboravio je na sve, izuzev na
svoj lik u ogledalu. Vezao se za ogledalo i doživljavao ga je kao drugi
deo sebe, kao blizanca, kao vernu senku. Ali, dođe dan, da svadbeni
poklon ode kome je namenjen. Bez pogovora, kralj dozvoli da se
ogledalo odnese kraljici, a srce htede da mu prepukne. Edit ga jedva i
pogleda i kao hipnotisana, ode za dvorjanima, koji su nosili ogledalo
u njene odaje. Simon mu zakuca na vrata, ali Leon samo odmahnu
rukom i reče da ga boli glava, da nije raspoložen za priču. Mudri
Simon shvati šta se događa i odluči da još neko vreme ostane po
strani i da prati šta će se još izdešavati.
Kralj i kraljica se, od dolaska ogledala, više nigde na javnim mestima
nisu, ni zajedno ni odvojeno, pojavljivali. Leon je, kao i svi sa
dvora, tugovao zbog „rastanka“ sa ogledalom, a Edit se prosto nije
odvajala od njega. Presvlačila se po ceo dan, šminkala, smejala,
flertovala sa svojim likom u ogledalu i sve više zaljubljivala u sebe.
Danima nije izlazila iz sobe. Sluge su je viđale samo kada su joj
donosile hranu, ali ni tada ih ne bi udostojila pogleda. Bila je u svom
Argus Books Online Magazine
71