Kuš Đavole, kuš –
proderao se pandurkerovodac Atila Kizoš.
Ironično a slučajno,
lajava kera je imala baš
prikladno ime: Đavo. A tako
je i izgledala! Nakostrešena,
tamno sive boje, ogromna,
oštrih ušiju, velikog zubala i
krvavih očiju! Istrenirana na
obroncima Karpata u silnim
borbama, čuvajuci ovce
narednika Šandora od sivih
vukova.
– Ceniš, a? Ceniš? –
navaljivao je i činio
nervoznim kerovodca Atilu,
dođoš
Rajko Pandur. Pandur mu
je bilo zanimanje, ali i
prezime. Prikladno.
Rođen da to bude. Glup,
prostak, sirovina, ali veliki
pendrekaš i još veći uvlakač.
Pandur! Tada Atili pade na
pamet:
– Rajko, znaš šta? Pustiću
ja Đavola dole, pa ako nešto
ima znaj da će on to i da
istera. Đavo ti je to. I pusti
ogrlicu.
Đavo skoro da skoči iz
mesta u sred najgušćeg
žbunja i za tren nestade.
Panduri su se samo
zagledali u pomrčinu.
Nastala je kratka, ali
potpuna tišina.
Đavo se za tili čas sjurio
do dna jazbine. U letu,
prvog kog je ugledao bio je
Jonel.
Uspaničen od straha,
samo je zurio nemoćan da
odgovori na skok koji ga je
oborio.
Ogromni očnjaci Đavola
već su se zaboli u vrat i deo
kožne kragne Jonelovog
bundaša. Ogromno zubalo
počelo je da se steže!
Ispustio je iz ruke brisu
koja je pala u blato i ostala
tu stotinu godina.
A bio je toliko kuražan sa njom u ruci dok je merkao ima li La Buf išta
vredno na sebi. I tada je uradio nešto što će ga koštati života! Počeo je
da paniči i vrišti!
Uhvatio je za vrat Đavola pokušavajući da se spase ubitačnih zuba.
Oba palca je nabio u kerine oči i stisak Đavolovog zubala je počeo da
popušta.
Počeo je da vrišti i urla sve glasnije, misleći da će ga i ta dreka
spasiti od
podivljale kere. Greška!
E tada je nastupilo tih nekoliko trenutaka zbog kojih će La Buf
doživotno loše spavati.
Onaj stvor što je do tog časa sklupčano ležao u najvećem mraku dna
Đavolje jazbine, za čas je bio iznad Jonela i njegovog opasnog,
četvoronožnog napadača. Jednim jedinim potezom velikim oštrim
kandžama isčupao je pola Đavolove utrobe, a odmah zatim iskidao
vratne žile do tog časa krvoločnoj keri koja jedva da je i ciknula. Već
sledeće sekunde poslednje što je Jonel video bile su dve velike kandže
koje će se zabosti u njegove očne duplje. I zabole su se!
Ali on nije stigao ni da vrisne, samo je zakrkljao. Jer grkljan mu je
već bio izvađen!
Krv je šiknula u nekoliko jakih mlazeva, a onda sve slabije. Nekoliko
trzaja protreslo je Jonelovo telo i on je bio gotov. Krvi je bilo na sve
strane. Čovečije i životinjske. Mnogo krvi! Lako se pomešala sa
plavičastom bistrom izvorskom vodom.
I voda je polako nosila...
La Buf nije mogao ni da se pomeri. Skamenio se. Od straha se upišao
u pantalone. Zažmurio je. Mislio je da će i njega vircolac, kako ga je
Jonel nazvao, raskidati!
Ali ne, stvor se samo povukao u mrak na mesto na kom je bio pre
Đavolovog upada i opet potpuno primirio. Iz mraka su mu se samo
nazirale oči.
Po treći put te večeri La Buf se skoro umirio. Te su ga oči nekako
takvim učinile.
Bile su to ipak ljudske oči. Bio je u to siguran. Čudne, ali ljudske!
Da je samo znao koliko će još puta videti te oči. I to još iste te noći.
On se tada potpuno ispružio u blatu Đavolje jazbine. Opet je osećao
da će preživeti. Od gore sa ruba Đavolje jazbine čuo se glas pandurakerovodca koji je uzaludno dozivao svog Đavola. Đavola koji je skončao
na dnu Đavolje jazbine!
Rajko Pandur je još mnogo ranije otrčao na levo krilo hajke, jer se od
usta do usta među vojskom i panduracijom pronela priča da je zver
uhvaćena, ubijena i da je već okačenu nosaju i bodu bajonetima.
A onda je pandur-kerovodac, Atila Kizoš, samo odmahnuo rukom, pa
promrmljao:
– Đavo đavolu! – i žurno otrčao dalje.
Polako, u šumi je zavladao mir. Hajka je bila sve dalje i dalje od
Đavolje jazbine.
La Buf je još uvek ležao u blatu pored izvorišta. Nije smeo ni oči
otvoriti. Niti da se pomeri i ustane. Ni sam nije znao koliko je dugo tako
ležao. Ipak, skupio je malo hrabrosti i polako se podigao. Odmah je
pogledao u pravcu gde je vircolac ležao. Vircolaca nije bilo. Bio je skoro
pa potpuni mrak, ali La Buf je bio siguran.
Tamo gde je taj stvor ležao primireno i posmatrao, više ničega nije
bilo.
Argus Books Online Magazine
57