Biću potpuno ličan, sa
Aleksom to nikada nije
opcija. Njega i njegovo
izražavanje, bilo da je u
pitanju pisanje ili
fotografisanje, lju-di ili vole
ili mrze, ponekad čak ili
obožavaju ili preziru. Ali
nikada nisu ravnodušni,
nikada nisu zadovoljni tek u
meri proseka.
Ako ste žena ili pripadnik
bilo koje od manjina u svojoj
sredini, nemoguće je da se
ne pronađete u ovoj knjizi.
Nemoguće je, usudiću se i to
da napišem, da kao takvi
čitanje ne završite sa
istovremeno pojačanom
nadom i strahovima. Nadu će
vam osnažiti osećanje da ne
samo da niste jedini, nego
da ste često žrtva sasvim
anahronih, necivilizacijskih i
potpuno besmislenih
predrasuda, dok će vam
stra-hove pojačati upravo
ista ta saznanja, posmatrana
kroz vizuru stole-ća i
milenijuma u kom živimo.
Ako pak ostajete uvereni
da je danas nepotrebo
pričati i pisati o ovakvim
temama, uljuljkani u iluziju
monolitnosti civilizacije građene na sputavanju dogmi i
neznanja, moram vas
upozoriti da je bu-đenje iz
takve uljuljkanosti i
dremeža najčešće bolno,
katkad i fatalno.
I ne kažem to da bih vas
plašio, već da bih vas
ohrabrio da širom otvorite
oči i bez koprene nametanog
liberalizma umotanog u
slatku oblandu selektivne
tolerancije, pokušate da
posmatrate stvarnost, više
od 1700 godina nakon
Milanskog edikta i skoro 1300
godina nakon Bitke kod Tura,
odnosno Poatijea.
I ne zaboravite, istina oslobađa.
No, da ne bude da je samo hvala na repertoaru, evo i kritike. Knjiga
pati i od jednog, nažalost neotklonjivog nedostatka. Nije ko-načna, iz
prostog razloga što će nas sutra ili u narednoj nedelji i mesecu, šokirati
neki novi zločin, ili makar nesuvisla tvrdnja, potekla iz nepresušnog
repertoara verskih dogmi... širom sveta!
Kao čovek, zazirem od proširenih i dopunjenih izdanja ove knjige,
nadajući se uzaludno tome da se takva prilika neće stvoriti. Predobro
poznajem ljudsku prirodu da bih mogao olako poverovati da će nas
epoha razuma preteći i sačekati u boljoj budućnosti.
No čak i tako, čak i uz svest da je sve što u knjizi piše tek epizoda ili
jedan ciklus odrastanja čoveka i pokušaja da napokon postane vre-dan
svojih mogućnosti, a jači od svojih sumnji i strahova, ona postaje temelj
našeg urođenog, da budem sarkastičan, bogomdanog prava da budemo
ono što jesmo, kakvi smo rođeni i kakvima nas razum nužno uobličava.
Da bi čovek nadrastao dete u sebi, zadržavši dovoljno mašte, osmeha
i izvesne nevinosti, mora da gradi na čvrstoj osnovi i da suš-tinu armira
znanjem, istinama i razumom.
Aleksovo iskustvo ne mora nužno biti vaše. Šta više, ono i ne treba
da bude vaše. Ali iskoristite osnovu koju vam nudi i armaturu na kojoj se
i sam gradio.
Poklon uvek vredi samo onoliko koliko ga cenite. Ne zaboravite to
dok budete čitali ovu knjigu.
magistar tehničkih nauka,
dipl. maš. inž. Marko Ekmedžić
Argus Books Online Magazine
48