pojavu obilja elemenata
neophodnih u zanimljivim
hemijskim procesima koji su
važni za život.
Neću pominjati ostale
primere Risovih šest brojeva.
Zaključak je isti za svaki od
njih. Prava vrednost nalazi
se u opsegu koji važi u
naseljivoj kosmičkoj zoni izvan toga život ne bi bio
moguć. Kako to objasniti? I
ovog puta, s jedne strane je
teistički odgovor, a s druge
antropski. Teisti kažu da je
bog, kada je stvarao svemir,
podesio fun-damentalne
konstante tako da se svaka
nalazi u svojoj zoni za
nastanak života. Kao da je
bog imao šest dugmadi koju
ju mogao okrenuti na bilo
koju vrednost, a on je svaku
podesio na vrednost u okviru
naseljive zone. Teistički
odgovor je i ovog puta
krajnje neza-dovoljavajući,
jer ne objašnjava poreklo
boga. Bog koji je u stanju da
izračuna vrednosti šest
brojeva optimalne za život,
morao bi biti u najmanju
ruku isto toliko neverovatan
kao i fino pogođena
kombina-cija tih brojeva,
koja je zaista vrlo, vrlo malo
verovatna - što je premisa
čitave ove diskusije. Sledi da
teistički odgovor ne uspeva
da nas odvede ni korak bliže
rešenju našeg problema. Ne
znam šta drugo da uradim
sem da ga odbacim, čudeći
se u isto vreme broju ljudi
koji ne vide problem i čine
se iskreno zadovoljni
argumentom o “božanskom
podešivaču dugmadi“.
Ovo je odlomak iz knjige
Ričarda Dokinsa “Zabluda o
bogu“. Onaj koji je na mene
ostavio utisak dubine koju
bih se usudio da opišem
pojmom egzistencijalni hapaks. U ovoj knjizi mnogo je odlomaka koji bi
lucidnije, duhovitije i zgusnutije poentirali na temu kojom se ovde
bavim. Ipak, upravo je ovo taj nad kojim sam zastao i koji sam s
najvećim uzbuđenjem iznova i iznova čitao. Nije bilo mnogo verovatno
da se, pre čitanja ove knjige, dohvatim literature ove vrste. Ma koliko
popularno pisana. Putujući stranicama, po ne uvek ravnom putu i
shvatajući da se upravo upuštam u jednu od većih životnih avantura, tek
sam na 149. morao da se zaustavim jer su i br-zina i uzbuđenje i
krajolici koji su odjednom pukli preda mnom iza-zivali vrtoglavicu.
Iznenadno otvaranje uma prema čudu postojanja. Iskustvo koje
menja život. Možda je preterano da kažem da se promena odigrala baš u
toj jednoj minuti. Moj utisak je da je taj trenutak bio vrhunac jednog
dugog procesa. Možda bi navedeni pasus pročitao sa povr-šnim
zanimanjem i ravnodušnošću da me sve ono što sam u životu pre njega
pročitao na neki način za njega nije pripremilo (a, ističem ponovo,
nisam bio poklonik ove vrste literature). Ali bio je to, u svakom smislu,
prelomni i ključni trenutak posle koga ni ja ni moj život više nismo bili
isti.
Prva misao koja me je u bljesku, nalik munji, pogodila, bila je da ću
jednog dana umreti i raspasti se na atome. Od mene neće ostati ništa i,
štaviše, taj trenutak uopšte nije daleko. Neću preći ni u kakvu drugu
egzistenciju, neću se reikarnirati, neće ostati apsolutno nika-kvo
sećanje ili svest o životu koji sam imao, nikakva se duša neće odvojiti i
nastaviti da živi, ni u kakvu energiju sa svešću neću se preobraziti,
ukratko, potonuću u crnu večnost. Iz