preko televizija koje su
tokom ratnih devedesetih u
Srbiji emitovale sjajne
porniće skoro svaku noć u
dva posle ponoći, pa sve do
modernih internet tehnologija, koje su mi omogućile da
doktoriram zanat zavođenja,
osvajanja i jebanja veoma
mladih cura, ali i devojaka i
žena svih uzrasta, statusa,
profesija, udatih,
razvedenih, u vezama, sa ili
bez dece… Za jednog
ozbiljnog predatora,
pornofila i erotomana, to nije nikakav problem. Nekada
sam umeo da drkam i po deset, petnaest puta dnevno,
pa bih u školu išao sa tupim i
upornim bolom u korenu penisa, što mi je jako otežavalo sedenje na tvrdim drvenim školskim stolicama poluraspale zemunske theničke
škole. Potencija mi je velika
i dan danas, iako imam preko tri banke. Ne napušta me
ni snaga a ni želja za jebanjem ili drkanjem. Nisam se
promenio. Nisam želeo. Tako
sam odlučio.
Nisam nasilan u seksu.
Sem jebanja u usta i šamaranja guzova dok karam od
pozadi, ja žene volim i cenim. Razumem ih i znam
njihove probleme, nade,
strahove i sve one užase koje determiniše njihov uzrast
i vremenska ograničenost
njihovih jajnika i materice.
Nije ista, i ne misli isto ona
od 20, 30 ili 40 godina,
naročito ako tu uvedemo
faktore kao što su imanje ili
nemanje dece, ostvarenost
ili neostvarenost u vezama
sa muškarcima, mada je često najbitniji faktor rani odnos sa ocem. Srbija je zemlja sa najlepšim curama na
svetu, ali su rat, primitivizam, sankcije, nasilje,
raspad porodica, ekonomska beda i ostale nesreće koje su zadesile ovaj
jadni narod, učinile meni veliku uslugu formiravši pregršt sjebanih curica. U očajničkoj potrazi za ljubavlju i prihvatanjem, one su spremne na
svakakve seksualne igre i perverzije, tako da koristim ovu priliku da se
zahvalim Titu, Slobi, kao i ovim današnjim upeglanim i obrijanim
nesposobnjakovićima, koji jedva čekaju da svoju novu političku moć
naplate dobrim kolima, kućama na luksuznim lo-kacijama, skupim kurvama i odelima, kokainom i enor-mnim bogaćenjem. Uostalom, svugde
je tako od kad postoji ova besmislena, prirodi nepotrebna i ničim
izazvana, ljudska civilizacija. Ipak, red je da se prvo upoznamo…
Ja sam Branko Bane Marković, diplomirani psiholog iz Zemuna. Imam
33 godine, neoženjen sam i živim sa roditeljima u velikom porodičnom
stanu. Radio sam u struci neko vreme, ali to nije potrajalo. Majka mi
radi u velikoj državnoj firmi i sjajno zarađuje, a imamo i stan u centru
grada koji izdajem i tako se izdržavam za život. Otac mi je penzionisani
oficir Vojske Srbije, bio je artiljerac pa je u srećna vremena dogurao do
penzije, ali je zato vojsku trenirao i kada dođe kući, pa sam tako imao
lepu priliku da kao dete gledam njihove svađe, njegove izlive nezadovoljstva i psihička maltretiranja moje inače sposobne i jake, ali veoma
nervno stradale majke. Ona se borila tako što me je oduvek prezaštićivala ne bi li me sačuvala za sebe, čime je napravila je