apsolutne moći! U tom
smislu, sve epohe su iste,
samo su metode drugačije,
ali je osnovni instru-ment
isti: strah! I šta je bolje za
izazivanje straha kojim se
plebs drži u poko-rnosti od
upotrebe Božijeg imena u tu
svrhu? Nema boljeg! Jedino
što je onda potrebno Boga
"prilagoditi" svojim
potrebama! Dobro, znači,
Hrišća-nski Bog nas nije
spasao od propasti? E, onda
ćemo da se molimo drugim
Bogovima. Kako ono beše?
Svarog, Crnbog, Perun,
Svetovid, Dajbog... O, kako
je lako praviti se pametan i
zaboraviti šta su stari rekli:
"Ima onih koji su u zabludi,
koji prebrojavaju Bogove i
tako dele Svaroga. Rod će se
njih, kao bezbožnika odreći.
Zar Višnji, Svarog i drugi
Bogovi predstavljaju
mnoštvo? Bog je jedan i
brojan. I neka se niko ne
usudi da to mnoštvo odvaja i
pri tom tvrdi da mi imamo
mnogo Bogova." I, umesto
uspenja ka Bogu, utvrđenja
vere, opet sve ispočetka. I
opet vera ustupa pred religioznim predstavama koje
variraju od najcrnjih do
idealnih. A lončići se brkaju
maltene proizvoljno. Spaja
se nespojivo, Rodnoverje sa
Satanizmom, pri-rodno sa
neprirodnim, napredno sa
destruktivnim, belo sa
crnim... A istina? Koga je
briga za istinu! Takvih je
malo. Ali dovoljno!
Ono što iz Poslednjeg
Grada izvire je upravo
mogućnost da se i najcrnje
slutnje obistine. Divide et
impera! Zavadi pa vladaj!
Uvek su podele unutar
jednog bića bile izvor sveg
zla. I, priznajem, strah me
je! Ali, stvarno! Strah me je zato što ovo nije samo mogućnost. To se
nama dešava otkad je sveta i veka. Ali, povrh svega i zato što Nebojša
Petković vrlo pažljivo i mu-dro secira postojeću situaciju prenoseći je na
literarni plan istovremeno inte-ligentno pletući mrežu radnje i dovodeći
u literarnu realnost moguće implikacije, ili bar jednu od njih, verovatno
najgoru moguću, današnjih izo-pačenosti koje tvore kvaziintelektualnu
elitu koja ne preza ni od čega da se nametne kao mejnstrim prvih
decenija XXI veka, jer, nemojmo zaboraviti ko su najveće estradne
zvezde našeg do