Slavica Mrši?
Petrovi?
Visoki hrastovi
PROGLAS I PROMIŠLJANJA
Sredoje i ja smo bez glasa pošli za mladi?em u tamnozelenom odelu.
Uspela sam da uo?im da smo prošli istim onim hodnikom, koji je vodio
do sobe u kojoj sam provela nešto manje od sat vremena. Uo?ila sam da
duž hodnika ima više zelenih tapaciranih vrata, koja su krila ve?i broj
prostorija. Pred jednim takvim, poluotškrinutim vratima smo zastali,
Mitar se pomerio u stranu i rukom nas uputio u sadržaj prostorije. Prvo
što sam primetila u dugoj i uskoj sobi u koju nas je uveo bio je dugi,
drveni sto sa po ?etiri, drvene stolice sa svake strane. Zidovi su bili beli,
sa dugim prozorskim staklima, ukrašeni raznobrojnim vitražima. Dve
stolice su bile zauzete. Za stolom je sedela punija devojka crvene,
poluduge kose, u zelenoj majici kratkih rukava, preko koje su bili
tregeri od teksas-platna. Pored nje, na samom kraju stola, sedeo je
pro?elavi momak duguljastog lica. I on je bio u zelenom, u zelenoj
majici kratkih rukava i bledim farmerkama. Mitar je povukao stolicu
koja je bila preko puta momka i pogledom mi pokazao da sednem, što
sam bez pitanja i u?inila. Sredoju je pogledom pokazao na mesto kraj
mene, na šta je ovaj uz uzdah seo, prethodno izvukavši stolicu. Mitar je
uputio i jedan pogled u mom pravcu. Tada sam po prvi put osetila u
njegovom izrazu neku specifi?nost o kojoj tada nije bilo vremena za
razmišljanje. Pogledala sam u pravcu momka i devojke koji su sedeli sa
druge strane stola i, uo?ivši da njihove poglede ne?u uspeti da usmerim
ka sebi, pogledala sam u Sredoja.
- ?uti, ovde se ne sme pri?ati! - prošapnuo je jedva ?ujno, sebi u bradu.
Shvatila sam da on o ovoj situaciji zna više od mene i ?ute?i sam
prihvatila njegovu sugestiju. Zidovi prostorije bili su bezli?no beli, tako
da su i ljudi koji su se nalazili u njoj postajali belo bezli?ni. Delovalo je
kao da ta prostorija i nije namenjena za ono što je predstavljala. Znala
sam da ?u Sredoju morati da postavim još par pitanja... Samo nisam
znala da li ?e tog dana biti vremena za tu vrstu konverzacije. Ru?ak je
protekao u tišini. Momak sli?an Dušanu i Mitru, u tamnozelenom odelu,
donosio je hranu i u tišini iznosio posu?e.
Poslednji moj pogled pre rastanka bio je usmeren na Sredojev ru?ni
?asovnik. Bilo je ta?no 16 ?asova. Otprativši me do moje sobe, moj
pratilac Mitar rekao mi je da ?e po mene do?i za sat vremena. Ta ?udna
igra sa vremenom mogla je biti tema mojih promišljanja u osami, ali
tada sam se setila zelenog papira koji je bio u džepu mojih pantalona.
Setila sam se i Star?eve napomene da su to "originalne teze" nekog tamo
Dragutina, koje je nudio potencijalnim ?lanovima. "Teze" koje je
trebalo da ja proširim, jer je osnovna zamerka eventualnih ?lanova bila
njihova sažetost. Sada sam papir odvila i pogledala njegov sadržaj. Na
zelenoj pozadini, laserskim štampa?em su bile odštampane, u boji
narandže, slede?e re?i:
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
75