je bilo mnogo intenzivnije.
Ka mestu gde su se
podjednako mogli videti
avanturisti?ki
nastrojeni
besmrtnici
uporedo
sa
najgorim dopelgengerskim
šljamom. Pravi život odvijao se po tamo¬šnjim
sumnjivim lokalima kitnjastih naziva.
Put
mu
prepre?iše
patrolna kola i gomila ljudi
što se tiskala bulje?i nekud
uvis. Isprativši njihove o?i,
pogled mu se stade penjati
duž veli?anstvenih metalizirano staklenih površina
obližnje zgrade, sve dok nije ugledao predmet njihove
pažnje. Na simsu zgrade,
nekih tridesetak metara u
visinu, zgr?io se ofucani lik
sa mikro razglasom oka?enim o vrat. Nešto je galamio,
ali slabo ga je razumeo.
„Šta se dešava?“, obrati
se najbližem policajcu
izašavši iz vozila. Uniforma
ga mrgodno odmeri, pa
mrzovoljno procedi: „Opet
neki od onih fanatika sa
drvetom.“
Ludak
odozgore
je
za?utao dok je nešto
petljao po spravi oko vrata.
Iznenada, kristalno jasno,
alejom se razleže njegovo
ushi?eno recitovanje: „Oni
dobri i mudri vidje?e da sav
taj njihov trud i argatluk ne
vrijedi ni po lule duvana i
da vodi propasti svijeta, te
?e umijesto numeracije potražiti svoju pamet, za zamiš¬ljajima. Kada se stanu
više baviti zamišljajima,
bi?e bliži božijoj mudrosti,
ali ?e sve dockan biti, jerbo
?e oni zli svu zemlju upropastiti i nasta?e pravi
pomor. Ondakar ?e ljudi
bježati iz varoši u sela i
jopet tražiti planine i tri
krstate gore da tamo, u njima, dišu i piju vodu. Oni koji budnu pobjegli spasi?e sebe i porod svoj, ali ne svi i ne zadugo, jerbo ?e se pojaviti velika?ka glad. Hrane ?e biti po varošima i selima, ali ?e svugdje otrovata biti. Mnogi ?e, da bi jeli i najeli se, trpati sve u usta, te
?e od toga odma pomrijeti. Onaj koji budne postio i ispostio, taj ?e
ostati živ jerbo ?e ga sveti Duh ?uvati i bi?e bliži Bogu...“
Bljesak je nakratko osvetlio Aleksu sa desne strane. ?ovek na
simsu se stresao, pa zaklatio i najzad, kao krpena lutka na nekom
usporenom snimku, stade da pada prema njima. ?inilo se da nije
prošao sekund, a predstava se završila uz jedno „tumpf“. Dvojica
uniformisanih rmpalija ga ubaciše u patrolni auto i policajci se
pokupiše. Trenutak kasnije od mase ljudi na ulici ostadoše dva tri
?oveka u tihoj raspravi. Put je bio ?ist. Mora?e da nagazi, pljusak tek
što nije po?eo.
Kad se zaustavio pred „Ponosom Republike“ krupne kapi su se ve?
posvuda rasprskavale tamne?i asfalt. Navukao je jaknu preko glave i
pretr?avši raz¬daljinu do vrata, uleteo je u diskretno osvetljen prostor gigantskih razmera. Stolovi behu gusto nanizani, bez vidljivog
pravila ili rasporeda i uglavnom su bili opkoljeni bu?nim grupicama
mla?arije. Šank se gubio u zavesama vešta?ke magle pomešane sa
dimom koji nije poticao samo od duvana. Na pristojnoj visini, svakih
desetak metara, smenjivali su se mali podijumi gde su polugole
plesa?ice izvodile svoje ta?ke, sa džinovskim holo projekcijama ?udovišta ili omiljenih filmskih likova. Subvuferi su tukli u želudac preglasnom mašinskom muzikom. Aleksa zadovoljno udahnu aromu slobode.
Brzim pogledom utvrdio je da za stolovima ne bi našao nijedno
ugodno mesto za spuštanje guzice, pa se probi do šanka.
„Daj jedno pivo Jovice!“, dovikne šankeru bore?i se sa treštanjem
razglasa. Zatim se osvrte oko sebe. Kao i obi?no, gosti behu raznoliki,
a atmosfera opuš¬tena. Klinci su se muvali oko devoj?ica, ili su jednostavno ?eretali sa drugarima dok su stariji obletali oko prostitutki,
koje su se kao rojevi muva oko govneta, tiskale naokolo.
„Otkud tebe Aleksa, nisi navra?ao milion godi-na!“, obrati mu se
kelner zvu?e?i pomalo histeri?no u naporu da se izbori sa preglasnom
muzikom.
„Ma pusti, neka sranja na poslu. Došao malo da se opustim, pa ?u
opet u vatru.“ Potegnu iz flaše kruže?i pogledom po lokalu. Bilo je to
bezbedno mesto, barem isto onoliko bezbedno koliko i
raspek¬meženi centralni delovi grada. Narogušeni redari, pre nalik
borbenim kiborzima nego dopelgengerima zbog svojih eksternih implanata, bili su na svojim mestima. Niko normalan ih ne bi sebi na
vrat navukao. Pokušavao je da locira nekog poznatog, ali baš nikog
od prijatelja nije video. Da, bi?e ovo solo drinker ve?e, pomislio je, a
samo trenutak kasnije samo što se nije ugušio zagrcnuvši se pivom.
Razlog tome sedeo je nešto dalje za šankom, u društvu nekog tipa ?iji je jedan rukav prazno landarao. Haljina na njoj beše jezivo skupa i
izazovna, a nakit je vredeo ?itavo bogatstvo, pa ipak nije to bilo ono
zbog ?ega mu se pogled momentalno i trajno prilepio za nju. Bila je
to najlepša žena koju je ikada video. Dugonoga crnka, bujna, a vitka,
o?iju zelenih kao žad. Ako je na njoj bilo šminke, bila je neupadljiva.
Neko vreme je buljio zinuvši kao šaran u meredovu. Najzad se prenu
i mahnu šankeru.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
63