Boro Petkovi?
GRIJESI
PRAVEDNIH
Kad sunce za?e, kad nestane sjaj, mrak postavlja svoje carstvo,
a u njemu je tamno i mnogi zatvore o?i. Tako im biva lakše da
?ekaju svjetlost...
Kad mrak zavlada, tugu sobom nosi i samo se jaki i mudri odupru
i ostanu postojati otvorenih o?iju. Oni prvi ugledaju zoru – ako je
do?ekaju...
I - 1951
„?edeeeee, ?edeeeee“, otežu?i vikao je mali Miloš tr?e?i preko tek
pokošenih otkosa djeteline što su na jakom julskom suncu, suše?i se,
mirisali na kamilicu, „Eno ih opet gore kod Pe?ine!“ Dotr?avši, zadihan,
gledaju?i djeda pravo u o?i, važno i ozbiljno, kao da je donio najvažniju
vijest u životu i sad mu je saopštava.
„Eno Stanka i onog popa, odoše opet gore u Pe?inu. Vidio sam ih.“
Djed je podigao glavu, gledao ga ozbiljno i dugo, ne trepnuvši,
umornim stara?kim o?ima, pravo u o?i, kao nekoga ravnog sebi, malo
poguren nad panjem na kom je tesao nekakvo drvo, drže?i ga u lijevoj
ruci, dok je u desnoj držao sjekiru crnu i sjajnu od oštrine i ljutine
vlastite oštrice. Nije progovorio ništa. Samo su sjajne zjenice postajale
ve?e i crnje dok su se oko njih nakupljale suze. Lice je postajalo blje?e,
nekako tvr?e, duboke i duge bore postajale još dublje, još uo?ljivije.
?elo se nabiralo vire?i ispod crne šubare nakrivljene na sijedoj kosi,
povla?e?i sa sobom prosijede, ?upave obrve u neki ?udan i neobi?an
položaj, nastršene i i narogušene. A kada je prva suza krenula iz desnog
oka, dok još nije stigla do gustog sijedog brka i ?vrsto stisnutih blijedih
usana, djed Miloš je zamahnuo desnicom i sjekiru ljutito zabio u panj.
„Ma ubi?u ga da mi je kroz oko isp’o!“ uzviknuo je ljutitim,
promuklim, malom Milošu potpuno nepoznatim glasom, koji ga je
uplašio i natjerao da se povu?e nekoliko koraka nazad. Djed je okre?u?i
se prema ku?i pogledao u pravcu Pe?ine, zastao, tvrdom i izboranom
desnicom obrisao suze sa stara?kog lica, duboko uzdahnuo i tiho dodao:
„Makar mi bilo pošljednje.“
Korakom u kome se vidjela ljutnja, otišao prema ku?i. Na pragu ga
susrela baba Stana i vidjevši da nešto ne valja pani?no upitala:
„Miloše dragi, šta je bilo? ?e ?eš?“
Miloš nije progovarao, samo je prostrijelio pogledom, odgurnuo
rukom da mu oslobodi prolaz i zgrabio, uvijek na dohvat ruke, iznad
vrata obješenu pušku, „kratku talijanku “ i kožnu torbicu s mecima
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
26