Draginjca. Ništa se ovde nije promenilo u zadnjih trideset godina, ?ak
je i asfaltni put išao samo do crkve, a onda se naglo prekidao, kao da
tamo u Laki?ima, više niko ne živi… Pomisli, nije samo on napustio ovaj
kraj, napustila ga je i država, i lokalna samouprava. Ostavili su ga na upravu njegovim duhovima i ponekom, ?udom preživelom žitelju…
Pitao se da li je stari paroh Nikodije Stefanovi? još uvek živ? Sumnjao
je, bio je star i kad ga je zadnji put video. Odustao je da svrati do crkve.
Hteo je prvo da vidi svoju prokletu ku?u…
Provezao se autom kroz šumu i izašao na livadu koja je vodila na
brdo. Put je bio ravan i zatravljen. Malo ko je tuda prolazio. Sa leve
strane ?utke ga je do?ekalo staro drvo. Ku?a se skoro nije videla od divljeg rastinja i bršljana. Parkirao se ispred kapije.
Kad je izašao iz auta, video je da se do ku?e skoro ne može sti?i od
izraslog korova i žbunja. Trula drvena ograda ogra?ivala je godinama
ljudskom nogom negaženu teritoriju. Pokušao je da otvori kapiju. Bila je
urasla u žbunje i nije mogla da se pomeri. Povukao je snažnije i trula
letva mu je pukla u rukama . Nije mislio da ?e biti ovako, ina?e bi poneo
sekiru. Ali sad, šta je, tu je… Rukama je polomio još nekoliko letava i
provukao se unutra…
Odjednom ga je je obuzela nekakva tupost, maglilo mu se pred o?ima. I tišina… Nije ?uo ni pticu. Šiblje ga je grebalo, ali nije hteo da
odustane. Sa mukom se provla?io, video je da je raskrvavio podlakticu,
ali je išao napred. Odjednom, pred njim se pojavila veranda. Popeo se
preko dva stepenika i pred njim se ukazao slobodan prostor. Samo je divlji bršljan zauzeo ceo duga?ki pravougaonik zida ispred njega. Nije video ulazna vrata, sve je prekrio bršljan. Tu je zastao.
Šta ja ovde radim, pomislio je. Ne?u ovde na?i nikakve odgovore.
Bolje ostaviti ovu ku?u njenim duhovima… Ali, stajao je kao hipnotisan
pred ulazom…
A onda, iznenada, za?uo je glasove. Najpre tihe, poput žubora vode,
a onda sve glasnije! I to ne jedan, bezbroj glasova sve ja?e je šaputalo
tamo, unutra, iza bršljana! Ništa nije razumeo, ni?iji glas nije prepoznavao. Kao hipnotisan je slušao šapate koji su ga prizivali da provali unutra! To više nije bila njegova slobodna volja, ali nije bilo ni tog straha
koji bi mogao da ga zaustavi! Glasovi su ga zvali! Nudili su mu odgovore!
Sada ?e se sve razjasniti! Sada ?e se sve završiti! Ispružio je ruke da pokida bršljan srastao sa vratima. Nisu ga bolele izgrebane ruke kojima je
najzad uklonio bršljan ispod koga su se ukazala vrata. ?itav krešendo
glasova sada ga je zvao da u?ini i taj poslednji napor, da provali unutra!
Sada je znao da ?e ih sve videti! I bio je spreman da vidi bilo koga unutra, Aleksu Laki?a, poludelog zbog zlo?ina koji je u?inio, njegovog oca
Aran?ela sa karabinom, Milutina i Gavrila sa bradama u ?etni?kim uniformama, zadavljenu decu u kolevkama, od raka pojedenog Lazara, ili
Lenku i Ilinku u samrtnom ropcu, pa ?ak je bio spreman da vidi i nju, Belu prikazu kako ih sve proždire! Samo na jedno nije bio spreman, samo
jedna stvar je mogla da ga užasne, a samo na to nije pomislio! I dok su
vrata pod njegovim težinom iz tre?eg puta popustila, i kad je kroz njih
propao unutra, upravo to se dogodilo!
Užasnulo ga je to što unutra nije bilo nikog! I glasovi su svi odjednom
zamukli…!
Dnevna svetlost prvi put posle niza godina obasjala je unutraš¬njost
ku?e. Sve je bilo isto, koliko se se?ao, kao pre petnaest godina, kad je
zadnji put ovde boravio. Sve, osim prašine i pau?ine, koja je premrežila
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
13