Slavica Klein
Gde nato?ih crno Afri?ko vino
iz 1997. u obi?nu ?ašu.
I kao da si znao, opijao me nežno.
Dodirom tela, plesao sa mnom.
Maske, skinuli smo s lica,
postali jedno u sobi punoj dima
gde poželeli smo ve?nost...
MAŠTOM LJUBILI SE ZNALI
Dok u mašti glavu spuštam na grudi tvoje,
kô plavetnilo neba
što se spušta na Crni vrh,
?uh otkucaj srca tvog,
kao jecaj bukve ise?ene
- tvoj dah u mom dahu se gubi…
Volim te, a ne smem ime da izustim,
trag se?anja ostao je samo
i kada zažmurim, opet ja te vidim
pred o?ima mojim, plešeš mojom maštom.
Dodiri tvoji nežni, vra?aju me u prošlost
tamo gde smo ljubav dotakli,
kao ljubavnici u gradu Boru,
ljubiti smo znali- onako, nitko kao ti,
nitko kao ja - u telo jedno sjedinjeni…
VOZ NA PRUZI BEZ KRAJA
Koliko puta treba da ti kažem,
da shvatam sve tvoje nestašluke,
igre i ljubavne pri?e…
I miluješ mi kose duge
- klasje žitnih polja Vratarnice, sela mog
i grliš me poput crvenog maka,
a ja drhtim kao on kad se talasa
- na povetarcu me? rodnim žitom...
Molitvom još te imam, zato ?esto hodim
u Suvi Do i tamo u manastiru
pomolim se za tebe – ne obi?nog gosta...
I gledam Timok što napoji jele i breze,
svakog ribolovca - sre?ni se vra?aju domu svom.
Tako se i ja nadam da ?u te sresti
- sretna biti kao onda kada smo se sreli.
Maštom, srcem, uzdahe preli
- zagrljeni, sjedinjeni...
I evo, doti?em ti tu talasastu kosu tvoju,
a srce tu?e kao da smo u ljubavnom boju…
SOBA BR.9
Volim te, a ne smem ime da izustim
i šapu?em ga onako, samo ja da ?ujem
i sad dok razmišljam, kao da te vidim
smešiš se, a cigareta Davidof u ruci.
Bojala sam se da kro?im
u susret moje jedine želje.
Da spojim nemogu?e
sa mogu?im,
toplo sa hladnim.
Kroz ljubav i želju zakora?ih
u sobu br. 9 protkanu straš?u.
Ipak si ti moja ljubavna rana,
moja želja i ?ežnja,
a ja, tvoja poslednja stanica
u kojoj si se ukrcao na voz
koji miruje - nigde ne ide…
Al' sam ti ruku dala i podigla
te u svemir mašte...
I ti me u tom svemiru u?io
da letim po olujnom vetru s kišom
kako bi uvek bili zajedno
- sada smo tu.
I kada si sa mnom zaboravim na vreme.
Sve probleme pošaljem koferom
put nepoznate adrese
- put praštanja…
Jer moj si lek za dušu, moja sre?a,
navika moja.
Iako u nekom drugom gradu,
daleko od mene,
maštom sam te zarobila, stanicu napravila
i kupe za nas dvoje…
Da, tvoja sam od samog po?etka
i osta?u do kraja
jer ti si meni ... ma ne, ja sam tebi
stanica s peronom i prugom bez kraja!
Eh, to je, mislim ljubav!
Da, znam, to je sigurno ljubav!
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
72