Angelina DIMITRIJEVI?
Imali smo prezentaciju knjige '„Obi?aji u Srba u severnom Banatu“' autora Dušana Dejanca u aprilu
godine Gospodnje 2013. ovde u Bantskom Aran?elovu. Dušan radi, piše i sakuplja sve što može da otrgne od
zaborava...
Zatražio je od mene da se prisetim nekih obi?aja iz davnina koji se i dan danas prenose kod nas u selu...
Pošto je jeka radova u polju, ne imadoh izbora te sam se ponudila sa jednom pri?om vezanom za obi?aje
Ivandana...
***
U vreme kad se ovo desilo moji su živeli u Subotici. Kad god je bilo vremena provodila sam ga sa mojom
Ninom i Deda Milivojem na selu..Uživala sam.. ?ur?evdan i Ivandan su podosta udaljeni u danima, ali oba
praznika vezuje mit cve?a. Na ?ur?evdan imamo ?ur?evak, a tamo o Ivandanu je to poljska smirna kako se
druga?ije naziva Ivanjsko cve?e...
NININ VENAC
Ovaj doga?aj me vra?a u detinstvo, u vremena od pre pedesetak godina, Gospodnju 1955. godinu.
Koliko sutra je Ivandan. U toplo julsko predve?e, uo?i Ivandana, baka Angelina me je povela u atar i
ponela srp, a ja sam uvek bila za šetnje i avanture.
Držim se ja tako za Nininu kecelju, a ona je uvek žurila. Ja potr?kujem za njom, imala sam crvene
papu?e koje su na atarskom putu bile pune prašine, a ona ili pri?a nešto ili ?uti i udubi se u misli.
Stigli smo do livade koja se žutila od Ivanjskog cve?a kao da se sunce na nju spustilo, a miris opojan i dan
danas mi u nozdrvama. Osetim da mi srce zaigra kad se setim, a plu?a mi se obraduju.
„Cukice“ tako mi je tepala (od unukice, naravno, moja verzija izgovora u to vreme). „Hajd sad, uz Božju
pomo?, da prona?emo najkrupnije cvetove, najlep?e“, lep?ih nije bilo. Pronašli smo i srpom je posekla
jedan otkos, a duga?ke stabljike su polegle na zemlju. Sunce nam se predalo u tom otkosu Ivanjskog cve?a.
Srpom ih je skupila u snopi?, podigla u naru?je i s tim mirisnim otkosom krenule smo putem nazad u selo.
Sunce je tamo prema zapadu bojilo nebo u sve boje leta. Žutu, crvenu, narandžastu i još poneku nijansu
izme?u. Nazad ista pri?a. Ja tr?kam za njom i žmirkam jer mi sunce dira o?i. Nina kaže „Žmuri, ja te
vodim“ i ja žmurim...
Kad smo stigle ku?i Nina me umije, iz bokala onako preko šake, razmaže onu prašinu, pa mi dadne
zovinog soka, a meni lepo, sedim na šamlici. Tako potkrepljene prionule smo na vezivanje venca. Ispred nas
je stajalo ne samo Ivanjsko cve?e nego i Dikin brk (neka vrsta kima), onda malo letnjeg šeboja i puno liš?a
od ?ur?evka, makaze i neki malo podeblji konac.
Nina je bila puna pri?a, a ja sam volela da je slušam. Ni jedan posao nije bio dosadan, jer je pri?a uvek
pitka a ja uvek žedna. „Cukice, pre davno, davno mnogo godina, mi te ljude nismo poznavali, ali se o njima
pripovedalo.“
„O kome Nina?“ pitam ja.
„Cukice o svetom ?ur?u i Ivanu.“
„Nina, a šta su oni bili, ko su oni?“
„To ?e ti pop Striga ispri?ati jednog dana, samo nemoj kasti taji Jovanu, grdi?e nas, pcovati“
Nisam ništa razumela, ali je obi?aj nare?ivao da se ne prepiremo sa starijom osobom, još po naro?ito ne
sa mojom Ninom, tatinom mamom, jer oni su bili ti što su znali a mi u?ili od njih...
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
60