“Dobro… Uradi?u to, mada ne znam odakle da po?nem… Mislila sam
da sam ja poslednja, baš kao i ti…”
Iskapio je rakiju iz ?ašice i nasuo sebi ponovo.
“Marija, nemaš pojma koliko želim ponovo da te vidim. Ali, tek sada, to ne?e biti mogu?e. Nisam hteo godinama da te zovem, ali sam
duboko u sebi bio sretan jer sam znao da si bezbedna sve dok si daleko
od mene. No?u bih se budio i mislio da li sada spavaš i da li nešto lepo
sanjaš, ali bih bio siguran da to nije toliko lepo, koliko ja tebe sanjam
širom otvorenih o?iju. I pitao se gde ?eš biti do kraja mog života. Bio bih
sre?an da si ti sre?na, ali znao sam da nisi. “
Malo je po?utao, pa nastavio:
“I zato ni ja nisam mogao biti sre?an! Poslednjih godina sakrio sam
se ovde u ovom zamku od papira, pobegao od svega, ali nisam mogao
pobe?i od sebe, svojih uspomena i se?anja… Godinama sam razmišljao o
tome šta nam se desilo, pokušavao da prodrem do odgovora, ali nije ih
bilo… Obmotao sam oko sebe pokrov, pokušavao da nastavim živeti
dalje, ali znam da u tome nisam uspeo. Promenio sam se, povukao se u
svoj svet, oko njega sagradio barijere, enigme zamotao u zagonetke.
Istrulio u sebi… Sad znam, ja sam samo klovn koji zasmejava decu, a
ispod šminke i crvenog okruglog nosa blistaju od suza tužne o?i. Ja sam
bez tebe samo još jedan lovac u žitu, onaj poslednji odsjaj zvezde pre
nego što ?e je sakriti zora, i kad pada kiša ona kap koja ti upadne u oko,
pa ti se ?ini da pla?eš!”
“Nemoj, Aleksa, rasplaka?es me.”
Otpio je ponovo iz ?aše: “Marija, reci mi nešto lepo?”
“Šta god poželiš!”, rekla je.
“Evo, da ti pomognem. Kaži mi da se diviš mome umu, ali ne toliko
koliko želiš da osetiš moju kožu na tvom telu. Kaži mi da sam pesnik
u?lanjen u društvo mrtvih pesnika, ali da je dodir moje ruke snažniji od
bilo kojeg napisanog stiha. Kaži mi da sam Artur Rembo, ali da si ti Sigmund Frojd i da na tvom kau?u mogu dobiti lek za moju dušu. Kaži mi da
me još uvek voliš, više zbog mene nego zbog sebe, i da mi ne?eš davati
samo mrve ljubavi, kao prosjaku! Kaži mi da ?eš mi usnama za?epiti usta
ako opet po?nem da pla?em!”
“Prestani, “ rekla je tiho, ali neubedljivo.
”Želim da legnem pored tebe, da osetim tvoju kožu na mojim butinama i tvoju kosu na mojim grudima. Želim dodir tvoje ruke, da me pomaziš po kosi i da mi na uho šapu?eš uspavanku. Želim da usnim san bez
snova, i da se nikada više ne probudim!”
Nije ništa govorila. ?uo ju je kako tiho jeca.
A onda je prekinula vezu.
Malo je sedeo bez ikakvih misli. Znao je šta treba da uradi.
Posluša?e Marka. Sad kad je doneo odluku, bio je miran i pribran. Morao
je da se vrati t amo gde je sve zapo?elo i da se suo?i sa vaskrslim demonima prošlosti.
Morao je da se vrati u svoju rodnu ku?u.
(nastavi?e se)
OBAVEŠTENJE: Knjige, osim na Amazonu, trenutno nema u prodaji, ali ?e se do Sajma knjiga u oktobru pojaviti novo, zajedni?ko
izdanje Nove POETIKE i Argus Books&Magazines.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
14