“Od kad se to dešava?”
Duboko je uzdahnula. “Oduvek,” prošaptala je.
“Kako se ja toga ne se?am?”
“Jednih godina bi prestalo. Kad si napunio petnaest ponovo je po?elo, budio bi se i ti, ali sam ti lagala da to šeta Ilinka u drugoj sobi, da su
joj došle prijateljice, da se one smeju… I Lazar bi, da te zavara, kao
grdio Ilinku i lupao šakom u zid… Ubrzo te je poslao na škole u Beograd.”
Srce mu odjednom preplavi tuga dok je gledao majku, tako sitnu i
razmišljao je koliko li je propatila u ovoj ku?i dok njega nije bilo.
“Sad sam ovde, majko, bi?e sve dobro… Zajedno ?emo se izboriti
protiv tih šaljivdžija …”
Pogledala ga je uplašeno: “ A, ne, ti nikako ne smeš ostati u ovoj
ku?i… To se dešava samo kad u ku?i ima muških ?eljadi! Ja i Ilinka same
bi?emo sigurne!”
Zgrabila ga je za ruku: “Obe?aj mi da ?eš ve? sutra oti?i odavde!”
Gledao je u nju i nije znao šta da kaže. Kako da je napusti sad kad
joj je najpotrebniji. Sad kad Lazara nema?
“Obe?aj mi!”, ponovila je.
“Dobro, de, sutra ?emo se sve dogovoriti,” rekao je da je umiri.
“Jutra su pametnija od no?i…”
Naglo je ustala od stola, okrenula se od njega i brisala suzu rukavom.
“Dobro, onda,” rekla je tiho.
Više od dva dana i dve no?i nespavanja u?inilo je svoje. Otišao je u
prednju, gostinsku sobu i obu?en legao na trosed. Nije palio svetlo, kroz
prozor je dopiralo svetlo sa terase osvetljavaju?i dovoljno sobu da ne
zaka?i fotelju ili sto?i? na sredini. Ležao je na le?ima par sekundi,
pokušavao da usredsredi misli na o?evo pismo i maj?inu ?udnu želju da
ode, ali umor je bio jak. Zaspao je.
Spavao je san bez snova.
Nije video kad je pola sata kasnije Lenka pogasila svetla i legla u
Lazarevu sobu. Nije je ?uo kako se tiho molila, niti je ?uo Ilinku kad je
par minuta kasnije ustala na svom otomanu i posmatrala belu priliku koja
se materijalizovala u srednjoj sobi i kroz zatvorena vrata prošla u njegovu. Nije je ?uo kad je sa vrata dozivala jezivim šapatom: “Aleeeksaa…!
Aleeeksaa…! ?ekala sam te duugoo da se vratiš, Aleksaaa…!
11.
Laki se probudio mokar iz košmarnog sna.
Pogledao je na sat. Bilo je pola ?etiri ujutro.
Ustao je i otišao do šanka. Otvorio je rashladnu vitrinu, na trenutak
razmislio i uzeo flašu rakije od kruške. Bila je na?eta i ostalo je još tri
?etvrtine te?nosti. Potražio je pogledom ?ašu, najbliža je bila ?aša za
vodu. Nasuo je polovinu ?aše i potegao u cugu. Malo se stresao dok mu se
hladna rakija slivala niz grlo. Ostavio je ?ašu u sudoperu i polako se
okrenuo sa flašom u ruci. Ugledao je ?aše za viski, uzeo jednu i vratio se
do ugaone garniture. Seo je i nasuo sebi tre?inu ?aše rakije od kruške.
Uzeo je telefon sa stola i bez mnogo razmišljanja okrenuo broj koji
je znao napamet, ali ga nije okretao zadnjih petnaest godina.
?ekao je da odzvoni gotovo do kraja. Tek kad je hteo da prekine vezu i zove ponovo, ?uo je u slušalici pospan ženski glas, glas koji nije
za?uo petnaest godina, glas koji bi uvek prepoznao.
“Halo…?”
“Marija, “ rekao je tiho.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
12