Stajao je u dvorištu, pred verandom. Bilo je kasno leto i nesnosna
vru?ina. Pogledao je ulazna vrata na ku?i. Bila su otvorena. Iznutra se
?uo pla? bebe. Polako je ušao. U srednjoj sobi nikog nije bilo. Pla? je
dolazio iz desne, maj?ine i o?eve sobe. Taman kad je hteo i tamo da
u?e, iznenada, u ku?u je utr?ao Lazar. Brzo je prošao kraj njega ne
prime?uju?i ga, a umalo da se sudare! Utr?ao je u zadnju sobu. Provirio
je za njim. Video ga je kako stoji pored kolevke, ljulja je i tiho peva
neku de?ju pesmicu. Lazar je sad bio mlad, imao je tek dvadesetak godina. Krupan, visok, širokih ramena, stajao je polugo i miši?i su mu
poigravali po le?ima. U kolevci je bio on, Aleksa! Prestao je plakati,
gugutao ocu i pružao mu je ru?ice. Lazar se nasmejao, podigao ga je iz
kolevke, i po?eo ga bacati uvis. Beba se smejala. Onda ju je privio na
grudi i po?eo da njiše… Lazar je nešto šaputao. Primakao se korak bliže.
“Ne?e tebe tata dati nikom… Nikom!... Ne?e tebe tata dati nikom...
Nikom!...“
Beba mu je zaspala u naru?ju i lagano ju je spustio u kolevku, pa
pokrio. Onda se uspravi. Najzad mu je video lice. Lice izmu?eno od
brige, i unutrašnjeg bola! Stajao je neko vreme zamišljen, a onda polako izašao iz ku?e...
Pošao je za Lazarom.
Izašao je iz dvorišta i pošao desno, prema livadi. Nastavio je oprezna da ga prati.
Kad ga je sustigao, video je da Lazar kosi travu na livadi, pored
ku?e… Gledao je svog oca sa puta, golog do pojasa i oznojenog, gde
vešto barata ru?nom kosom. Onda Lazar zastade, kao da je osetio da ga
neko gleda, pa se okrenuo. Ali, iako je stajao na desetak metara od
njega, Lazar ga nije video! Nastavio je posao.
Laki je pogledom prešao preko livade. Video je usamljeno staro
drvo, koje je najednom bilo celo, bez prelomljene krošnje. Tu je video
i de?aka kako sedi pod drvetom, le?ima oslonjen na stablo. Polako je
krenuo preko livade prema petnaestogodišnjem de?aku, kao ugljen crne
kose koja mu se kovrdžala na ?elu, odevenog u majicu i kratke pantalonice. Rezbario je džepnim noži?em neki štap. Kad mu je prišao na par
koraka, de?ak je podigao glavu i pogledao ga. On ga je, za razliku od
Lazara, video. Nasmejao mu se i rekao: “Naši svetovi su se pomešali.”
Sad je znao, iako nije imao ni jednu njegovu sliku, da je to njegov stric
Marko. Onda je de?ak ustao, i pokazao mu štap. Tek sad je video da je
to frulica. Bila je vrlo lepo izrezbarena. Rekao mu je: “Moraš da je
slušaš. Ako budeš slušao, vide?eš tajne.” Zna?ajno ga je pogledao i
dodao “Nemoj da se plašiš!” Laki je upitao: “Šta ?u to videti?” De?ak
se nasmejao: “O, pokaza?u ti velike tajne! Ali, ne mogu sada, jer moraš
oti?i tamo!” Pokazao mu je na ku?u. “Ja ?u te ?ekati!” Onda je strpao
frulu u zadnji džep pantalonica, mahnuo mu i otr?ao preko livade prema
šumi.
Okrenuo se prema ku?i. Lazara nije bilo. Odjednom je bila no? i
ku?a se iza drve?a jedva nazirala. Pošao je. Kako je prilazio ku?i, bilo je
sve hladnije. Hladno?a je prodirala do kostiju i stresao se. Stao je ispred
ku?e. Bila je mra?na i zlokobna. Noge su mu bile teške tonu i nije mogao da se pomeri. Ali, znao je da mora da u?e. Nešto neobjašnjivo ga je
vuklo. Iznutra se ?ulo nekakvo stenjanje, kao kad nekome staviš šake na
usta, pa ne može da vi?e. Odjednom prolomi se zloban ženski smeh.
Pošao je nogama od tone prema ulazu. Vrata su bila otvorena. Ušavši u
ku?u, ?uo je da nekog ima u o?evoj i maj?inoj sobi. Osetio je prisustvo
neke neprirodne sile i osetio kako mu se ježi svaka dlaka na telu. U
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
10