Bog od stakla
Kako da ti oprostim sve
dlanove od straha što se znoje,
kako da ti produžim sne
a da ne odbacim svoje.
Kako da obrišem suze
isplakane zbog neke druge,
kako da zaboravim te
bolne, teške uspomene.
Što da se nerviram
kad ku?i te zora nosi,
zašto jos tebe biram
kad mi to bol nanosi.
Zašto ne izbacim
iz sebe sve suze u o?aju
koje zbog slutnje
svaki dan niz lice kapaju.
Znam da ?e kišne zore
da me tugom upropaste
da ?e sila, ve?a od nas
stati na put svake mašte.
Moje ?e srce slomljeno
na?i sivi drum do pakla
kako da sad zbog tebe
ne puknem k’o Bog od stakla...
Téli hócsipkék (?ipke od mraza)
Elfáradtam,
a láng rólam lepattan.
Egyedül maradtam.
Kietlen sikátorban,
idegen városban
lépdelek az avarban.
Csak a lángért,
az üres utcákért,
egy óraláncért
a lelkem eladtam.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
56