16.meridijan vol.09, rujan, 2008. | Page 12

Teren 4. godine One last time... Sjeverna Dalmacija Tekst i fotografije: Zrinka Zaninović Svi koji su ikad bili na terenskoj znaju kako ona počinje i kako završava, samo je jedna prva i samo je jedna posljednja. Svake godine naši nam profesori prirede neko iznenađenje vezano uz prijavu ili sam tijek terenske. Ipak, i to je oblik obrazovanja, ako smijem dodati za jednog geografa i najvažniji. Prošle akademske, ali i građanske godine, generacija koja je upisala faks 2003. upustila se posljednji put zajedno u pustolovinu zvanu terenska nastava. Iskreno, drago mi je da sam izabrala baš ovu trasu, iako ni druga nije nimalo zaostajala po atraktivnosti. Slučajno se dogodilo da je baš 90% busa, a i mog smjera, bilo u busu prof. Danijela Orešića, kojeg je pratio njegov mladi asistent Ivan Čanjevac, koliko mi je poznato nekada i član našeg KSGa. Kako to već ide, vožnja od Zagreba praćena je pomno biranim riječima naših voditelja o kraju kroz koji prolazimo. Kako smo te godine bili primorani voditi dnevnik, neki su marljivo zapisivali, a neki se opuštali. Prva važnija postaja bio je Knin, autobus nas je iskrcao u centru kod trga Franje Tuđmana, ako se ne varam. Dalje smo krenuli pješke u ‘osvajanje’ kninske tvrđave, koju su naši preci izgradili na brdu Sv. Spas. Kad smo se konačno probili do vrha i malo odahnuli, shvatili smo da nas je autobus mogao ostaviti tik pred ulazom. Čekalo nas je još malo us- 10 pinjanja kako bi stigli do najvišeg dijela, gdje se i vijori ona velika dobro poznata zastava. Imali smo prilike se prošetati, i naravno, poslušati nekoliko korisnih riječi našeg profesora, dok su neki to vrijeme iskoristili drijemajući na zidinama. Put nas je dalje odnio do samog vrela Cetine. Moja preporuka: ako nemate dobru kartu i nikad tamo niste bili, ne upuštajte se u tu pustolovinu jer i mi smo jedva uspjeli pronaći cesticu koja nas je dovela do podnožja Dinare. Prvo smo se zaustavili kod crkve Sv. Spasa iz 9. st., za one koji ne znaju kako izgleda, prelistajte udžbenike iz povijesti. Zašto je ona posebna? Pa osim svoje starosti, svjedoči o prisustvu Hrvata na tom području, a upravo zbog njene starosti svojatali su je Srbi, tako vas ne treba iznenaditi pravoslavno groblje, znatno mlađe, koje okružuje tu crkvu. Do samog vrela opet se pješačilo. Tamo se na povišenom području, s kojega su se neki spustili do vrela, nalazi starija pravoslavna crkva po čemu ćete znati da ste blizu. Inače, vrelo je doista zanimljivo, poput velike rupe iz koje prodire voda u pustom krajoliku Dalmatinske Zagore. Kako smo se približavali Sv. Filipu i Jakovu, našoj bazi, crni oblaci su se sve više okupljali na nebu. Ne dugo prije no što smo stigli, nebo se otvorilo. Kiša praćena vjetrom i grmljavinom pozdravila nas je, zajedno sa nestankom struje. Tako osim putovanja prostorom, malo smo se vratili i u 19. stoljeće. Neki su se možda i zabavljali tu večer, no moja malenkost odlučila je napuniti baterije za novi dan i posjet NP Krka. Trebao je to biti predivan dan na brodu od Roškog slapa do Skradinskog buka, no vremenske prilike nam nisu bile naklonjene pa smo uz neugodan vjetar i oblačno vrijeme klizili rijekom. U pratnji nam je bio prof. Perica iz Zadra, kao stručno vodstvo. Prije dolaska na Krku svratili smo do Burnuma, za one koji ne znaju, rimskog kastruma. Trenutno je to veliko iskapalište, ali i gradilište jer se uređuje rekonstrukcija jednog dijela nekadašnjeg borilišta. Inače, pristup je ograničen pa smo stvarno imali sreće. Da se vratimo na rijeku Krku, nezaobilazna postaja na toj vožnji je otok Visovac. Ondje nas je dočekao vodič i pokazao nam muzej, crkvu i ispričao važne činjenice vezane uz otočić. Jedna od kolegica zamalo je trajno ostala na otoku, ali vodič je upropastio taj mračni plan. Na otoku nas je dočekao i jedan neobičan prizor - fazan koji natjerava pijetla po vrtu, kasnije smo doznali da je samo branio potomstvo. Također po otoku nas je pratio mačak koji je navodno čest gost u crkvi. No, vratimo se Krki, naučila sam jednu zanimljivost o rijeci, ona teče u koritu iznad razine vode temeljnice, a to je moguće jer joj je korito impregnirano karbonat-