Vis - Palagruža - Biševo
Bognar - Faivre
Teren 2. godine
Tekst i fotografije: Marko Kovač i Marko Luketić
Palagruža i Bognar – zato smo se odlučili
za ovu terensku nastavu. Uz osamdesetak studenata
istraživačkog i nastavničkog smjera, na ovaj teren
išlo je i desetak profesora i prijatelja profesora Bognara, kojem je ovo bila posljednja terenska nastava.
Vozili smo se autocestom Zagreb – Split, a prvo stajanje bilo je na odmorištu Dobra, nedaleko Ogulina.
Iako je bilo jutro, a vrijeme nije bilo očaravajuće, svi
su bili puni energije i veselo raspoloženi. Krenuli smo
s kašnjenjem, a onda smo zbog fizioloških potreba
morali ubrzo stati u odmorištu Zir, neposredno prije
čvora Gornja Ploča. Nakon kratke pauze krenuli smo
punim gasom put Splita. Kad smo prošli tunel sv.
Rok ugledali smo naše modro Jadransko more iznad
kojeg je bilo vedro nebo, za razliku od oblačne Like.
Pogledom unatrag smo se oprostili od najveće hrvatske planine i predivnih Tulovih greda, koje su među
najljepšim lokalitetima Velebita. Do splitske luke
smo pažljivo slušali profesora Bognara, koji nas je
Relaksacija na brodu
8
«zasipavao» korisnim geomorfološkim i geotektonskim informacijama. To pričanje nije bilo naporno jer
je profesor u pojedinim dijelovima ubacivao anegdote
koje su nas rasplakale od smijeha.
Došavši u Split imali smo slobodno sat vremena,
kojeg je većina nas potrošila na šoping kratkoročnih
proizvoda. Za dva i pol sata smo došli u grad Vis na
otoku Visu i roba koju smo kupili u Splitu je stvarno
kratko trajala. U zalasku sunca naš nas je bus odmah
odveo iz Visa u Komižu, gdje smo se smjestili u hotel
Biševo. Nakon večere smo upoznali ulice Komiže, a
večer smo okončali druženjem na plaži ispod hotela.
Drugi dan je bio dan kojeg smo svi čekali.
Rano ujutro smo se probudili i iznimno smo u hotelu
imali doručak prije sedam sati kako bi do osam sati
krenuli brodom do Palagruže, najudaljenijeg otočja
Hrvatske. Vedro nebo, slab vjetar i skoro bonace bili
su idealni uvjeti za plovidbu. Nakon sat vremena
nismo vidjeli kopna oko sebe. Sljedeća dva sata na
obzoru nam je bilo samo
modro more. U jednom trenutku smo vidjeli nekakav
otok koji se povećavao iz
minute u minutu. Bila je to
Velika Palagruža sa svojim
otočjem. Na samom otoku
nema nikakvog pristaništa
nego se sa kaićem u grupama vozi do same plaže
na gdje se kaić nasuka i
vraća natrag. Ljepota mora
i otoka bila je prejaka, pa
smo umjesto čekanja na red
skočili s broda i doplivali
do plaže. Palagruža broji tri
povremena stanovnika koji
žive u svjetioniku, koji je
izgrađen još za vrijeme Austro-Ugarske. Skoro nismo
ušli u svjetionik jer nismo